Zapalili smo i drugu svijeću na adventskom vijencu. Liturgijski kalendar nas podsjeća kako ulazimo u zimski kvatreni tjedan u kojem su kršćani pozvani na intenzivniju molitvu te djela pokore i ljubavi. Tjedan je posvećen kršćanskoj dobrotvornosti i zahvaljivanju za Božja dobročinstva.
Ponekad nam se čini da nemamo za što zahvaliti, jer svi smo u nekoj krizi i imamo neku muku. Ipak, mogli bi zahvaliti za toliko toga, samo da nam se otvori pogled za sve ono što ipak imamo, dok drugi nemaju i za neke osnovne ljudske potrebe. Kao hranu na primjer. Danas je nedjeljnu misu za talijanske hodočasnike predslavio jedan talijanski misionar koji je 40 godina proveo u Nigeriji. Pričao nam je svoje doživljaje s ondašnjim ljudima, uglavnom o silnoj snazi vjere afričkih ljudi usprkos svakodnevnoj neimaštini i umiranju od gladi i bolesti. Podsjetio nas je kako unatoč tome što svake minute 40 djece, a svakog dana 57 000 djece u svijetu umre od gladi, u Africi skoro nema samoubojstava. U Japanu, zemlji blagostanja i tehnologije svaki dan ih se ubije 80.
Nismo ni mi daleko od Japana. U staroj Europi sve je manje vjere, a sve više samoubojstava i depresije. A sve zato što se hladi i nestaje vjera. Nije uzalud Isusovo pitanje koje otkriva što će na kraju biti najvažnije: „A kad Sin čovječji ponovno dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“
Današnje drugo čitanje iz 2 Petrove poslanice kaže: „Kao tat će doći Dan Gospodnji u koji će nebesa trijeskom uminuti, počela se, užarena, raspasti, a zemlja i djela na njoj razotkriti. Kad se sve tako ima raspasti, kako li treba da se svi vi ističete u svetu življenju i pobožnosti iščekujući i pospješujući dolazak Dana Božjega u koji će se nebesa, zapaljena, raspasti i počela, užarena, rastaliti. Ta po obećanju njegovu iščekujemo nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva.“
Govori se dakle o sudnjem danu u kojem će se i nebo i zemlja raspasti, rastaliti, nestati... Ovih dana čitam i vijesti koje ponovno govore o kraju svijeta 2015. godine, o 3. svjetskom nuklearnom ratu, velikim potresima... Pitam se kako je moguće sve to preživjeti, kako ćemo dočekati „nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva.“ (interesantna mi je i karakteristika tog novog neba i zemlje – baš PRAVEDNOST!!!, valjda smo svi žedni upravo toga... U životu ovdje i sada ponekad mi se čini da je sve nepravedno... od rađanja, škole, ocjena, posla, vrednovanja, cijena, obaveza, zasluga, naplaćivanja...)
Jedino objašnjenje daju mi sjećanja na neka svjedočanstava ljudi koji su preživjeli eksploziju atomske bombe u Hirošimi i Nagasakiju koje sam čitala još kao srednjoškolka i koja su me ostavila zabezeknutu (toliko da ih se još često puta sjetim!!!) Naime, dok se sve oko njih topilo i rušilo pod udarom eksplozije, ti ljudi su bili u molitvi – molili su krunicu. I niti su stradali, niti su imali ikakve posljedice od radijacije. Dakle, molitva je učinila da oni nisu podlegli nikakvim prirodnim, zemaljskim zakonima. To je Božje djelovanje, Božja snaga, nešto NOVO što prožima i nadilazi sve ovo staro, nama poznato. Samo vjerom dosežemo i otvaramo tu tajnu. Vjera nam je ključ preživljavanja. Ne atomska skloništa ili čipovi u tijelu. I čitanje kaže: „Kad se sve tako ima raspasti, kako li treba da se svi vi ističete u svetu življenju i pobožnosti...“
Mi sigurno ne možemo ići u Afriku i pomagati gladnima, ili ići zaustavljati ratove na Bliskom istoku, ali ipak jedno možemo: donositi VJERU u naše domove, posebno našoj djeci. Trebamo odgajati djecu koja imaju vjeru u Boga, u oproštenje grijeha, u uskrsnuće tijela, u život vječni. Djetinju vjeru kojom
će čistiti svoje čizmice i stavljati ih na prozor jer još vjeruju da će ih sv. Nikola nagraditi pošto su bili dobri. Danas im tu vjeru kradu razni sv. Nikole po shoping centrima i supermarketima kojima je jedini cilj da se roditelji što više istroše. Trebamo ih učiti vjeri da se na Božić doista rađa novi, Božji život svaki put kad se u srcu promijenimo, kad postanemo bolji. I za tu preobrazbu se treba pripremati molitvom i odricanjem. Božić se ne može kupiti poklonima, niti u trgovinama. Ne dopustimo da nam i tu vjeru djeci kradu razni Xmas eventi bez Isusa, darivanja bez ljubavi samo radi trošenja u masovnoj histeriji predblagdanskih sniženja. Moja se djeca ne vesele toliko poklonima, koliko zajedničkom ukrašavanju jelke, zajedničkom pripremanju slastica, zajedničkoj igri, zajedničkom paljenju svijeće i molitvi uz štalicu.
Najveći dar koji roditelj može dati svom djetetu danas je upravo DAR VJERE. S tim darom moći će stabilno i sigurno probijati se kroz život. To potvrđuju i svi pravi psiholozi, psihijatri i neurolozi svijeta. S vjerom se uvijek može nadići ograničenost, uvijek se može otkriti neka nova dimenzija života, uvijek se može naći snaga i smisao za dalje...
Dok se sutra spremamo slaviti svetkovinu Bezgrešnog začeća Marijina, molimo Gospu za dar vjere. Za nas i našu djecu. Za onaj dar vjere koju je imala njezina majka Ana i s kojim je nju začela u starosti. Molimo za onaj dar vjere koji je sama Marija imala kad je anđelu odgovorila “Neka mi bude po riječi tvojoj...!“ Dar vjere koji je potreban da se i u našim životima počnu događati čuda!
