Gospa ovdje u Međugorju uporno, već 43 godine, poziva na promjenu srca. Želi učiniti naša srca po srcu svome, odlučna za Isusa. Poziva nas na molitvu srcem, život srcem! Da i mi možemo biti tako spremni predati se Bogu koji od nas čini nova stvorenja – svoju ljubljenu djecu. Kao što se svaki roditelj 'proslavlja' u svojoj djeci i Bog se želi u nama proslaviti.
Ovu istinu podcrtava i sam Isus u Evanđelju kad odgovara farizejima o tome treba li se plaćati porez Cezaru: „Bogu Božje, a caru carevo!“ - Isusov je odgovor. Prema slici onoga koji je na novčiću, Isus je odredio kome taj predmet pripada. Istom logikom možemo zaključiti i kome pripada čovjek. Budući da je stvoren na sliku Božju, čovjek dakle pripada Bogu i Bogu se treba vratiti. Kako bi to uspio, Bog mu je u srce urezao zapovijedi i putokaze koji će čovjeka voditi do njegova Stvoritelja. Na žalost, protivnik čovjekovog spasenja - kako povijest odmiče –u čovjeku briše sjećanja na ove zakone i putokaze i sve ga više postavlja bogom, odnosno onim koji određuje što je dobro, a što zlo. Vođen grijehom, lažima i požudama, čovjek sve više gubi orijentire i ono što mu je lakše i naoko slađe – postavlja istinom. Kao posljedicu ove porušene ravnoteže i sklada, vidimo gomilanje kaosa, bolesti i izopačenosti, zatiranje života i ljubavi. Slika se Božja u čovjeku polako gasi, a sam čovjek postaje slika sotone – svog novog gospodara.
Teško je za svaku majku gledati kako joj se dijete udaljava od puta sreće i spasenja, kako izabire stranputice na kojima se ranjava i kvari i sve više udaljava od onog 'djeteta Božjeg u sebi'. Još je to bolnije gledati Nebeskoj Majci koja zna kako je ulog ovog puta života velik: naše posvećenje i naše vječno spasenje. Zato je tu s nama 43 godine i još kaže kako smo daleko, kako se iznova moramo obraćati, kako je jedini put mira zapravo put našeg posvećenja. (usp. „Dječice, još ste daleko. Zato se iznova obraćajte i izaberite put svetosti i nade da bi vam Bog dao mira u obilju.“ Poruka 25. 5. 2024.)
ČOVJEK POSTAJE 'BIĆE SMRTI i TRULEŽI'
„Slava Božja je živi čovjek!“ kaže Sv. Irinej Lionski. Na žalost, čovjek je sve manje živ i sve se manje bori za život. Pokazuje to i novi trend tzv. „truljenja u krevetu“ (eng. bed rotting). O njemu dr. sc. Nenad Palac ovako piše: ' Na pojam 'truljenje u krevetu' prvi puta sam naišao na Instagramu. Korisnici ove društvene mreže su pod oznakom #bedrotting objavljivali iskustva vlastitih 'truljenja'. Dok se kod većine korisnika radilo o praksi uzimanja jednog dana u tjednu u kojem se, osim za hranjenje i higijenske potrebe, ne dižu iz kreveta, drugi korisnici su ovu praksu produžili na više dana i tjedana. Vrijeme provedeno u krevetu pojedinci su primarno ispunili pregledavanjem društvenih mreža i gledanjem cijelih sezona serija u komadu.
U svim videima, kreatori sadržaja ističu kako se radi o praksi brige o sebi, premda, iz laičke perspektive, ovakav trend ima naznake distanciranja od problema u svijetu pa i blage depresije (socijalna izolacija, smanjen interesa za aktivnosti i dr.) Kod onih korisnika koji su iskusniji u prakticiranju 'truljenja u krevetu' možemo pronaći videa u kojima prikazuju ture svojih domova. Ti domovi su često ispunjeni neočišćenim kuhinjama, nepospremljenim sobama i hrpama odjeće za koju nije jasno čeka li pranje ili peglanje.
Ova stanja fizičke zapuštenosti prostora vjerojatno imaju svoje korijene u nesređenom duhu, kao i psihološkom stanju pojedinca. U ozbiljnijim slučajevima truljenja ne radi se samo o maloj neurednosti ili uzimanju dana predaha od obaveza, već svjesnom i namjernom distanciranju od života te nesuočavanje s izazovima s kojima se svi svakodnevno susrećemo. Odabir i veličanje zapuštenog stila života na društvenim mrežama u oštroj je suprotnosti, ne samo s kršćanstvom, već i drugim religijskim tradicijama koje tijelo smatraju hramom duše.
Katolička nas teologija uči kako tjelesnost nije slučajan dio našeg bića, već s dušom predstavlja puninu onoga što jesmo. Ako smo spremni zanemariti vlastito tijelo ovakvom praksom, što činimo onda sa svojom dušom? Nalazi li se i ona u pauzi ili procesu truljenja od molitve, duhovnog štiva, sakramenata?
Premda fenomen truljenja u krevetu na prvu ruku može izgledati kao primamljiv način suočavanja sa životom, njegove posljedice vode prema dubljoj duhovnoj i psihološkoj degradaciji. Kao vjernici pozvani smo predahnuti i odmoriti od izazova s kojima se svakodnevno suočavamo, ali dignuti ruke od svega nije put koji trebamo slijediti. Naš nas je Stvoritelj stvorio da aktivno pridonosimo ovom svijetu i učinimo ga boljim mjestom, a ne da se kukavički skrivamo u krevetu.“ – zaključuje dr. sc. Nenad Palac.
POZVANI SMO BITI KRISTOVA SLIKA
Postoje neke stvari koje majke jednostavno znaju i instinktivno žele zaštititi djecu od tih zala. Gospa vidi sve zamke zloga koje on tako lukavo stavlja na put Božjoj djeci, ne može ih ona sve imenovati u svojim porukama i zato je njezin poziv univerzalan: Djeco, budite sveti, izaberite put svetosti! Što je ta svetost na koju nas Gospa poziva? Ona nije ništa drugo nego moći reći zajedno sa sv. Pavlom kako ne živim više ja, nego dopuštam da Krist živi u meni po Duhu Svetom. Imati Isusa u srcu, znati čuti njegov glas, moći gledati njegovim očima, misliti njegovim Duhom, govoriti njegovim riječima, ljubiti njegovim srcem…
Govorimo o miru, a mir nikada dalje nije bio od čovjeka. Zato što je čovjek izgubio Kristovu sliku u sebi. Mir će doći, tek kad čovjek odluči opet biti svet, opet biti Božji.
NAUČIMO SE SLUŠATI BOŽJI GLAS U NAMA
I za kraj donosim vam pričicu O ŽABI POBJEDNICI za razmišljanje: 'Grupa žaba organizirala je trku. Cilj je postavljen na vrhu visoke kule. Utrku je došlo gledati i mnogo žaba koje se nisu htjele natjecati, nego bodriti natjecatelje i navijati. Kada je utrka počela iz gledateljstva su počele stizati poruke tipa ‘nema šanse da stignu do vrha’, ‘neće uspjeti’ i sl. Uglavnom, malo tko je vjerovao da će ikoja od žaba uspješno završiti utrku. I zaista, jedna po jedna, žabe su odustajale. Sve osim jedne. Uz veliki napor ona je uspjela doći do cilja i završiti utrku. Svi su se pitali kako li joj je to samo uspjelo. Jedna žaba iz publike prišla je pobjednici i upitala je za tajnu njezina uspjeha. Žaba joj je pokazala da ne čuje. Bila je gluha.'
Biti Gospino dijete znači biti poput ove žabe: gluh na glasove svijeta i tijela, a otvoren za Božji glas koji nam govori u srcu. Taj glas uvijek ohrabruje i taj će nas glas Ljubavi jedini dovesti do pravog cilja: spasenja naših duša.
Paula Tomić/Glasnik Mira 6/24
