Često napravimo pogrešku jer razmišljamo o Isusu s pretpostavkom da je on nedostupni Bog, kao onaj tko je velik i postavlja nam nemoguće zahtjeve. Ponekad nas Isus iznenađuje i govori nam o stvarima i čini čuda koja nam ne mogu stati u glavu. Zbog toga osjećamo nemoć izazvanu vjerskom nezrelošću. Teško nam je shvatiti na koji se način sakrio u hostiju i vino. Nerazumljiva nam je također vjernost i jedinstvo ljubavi u braku između supružnika. Ukoliko si čeznuo od ranog jutra za susretom s Gospodinom, za primanjem njegova tijela i riječi to znači da vjeruješ u njegovu realnu prisutnost u sili Duha Svetoga u njegovoj Crkvi. Ako čezneš za ljubavlju i jedinstvom u svome braku unatoč svakodnevnom nerazumijevanju, to je znak da želiš svetost svoga supružnika i svoje djece i da je Bog među vama na prvom mjestu.
Mnogi učenici koji su išli za Isusom okrenuli su mu leđa. Vratili su se svojoj zarobljenosti. Nisu mogli primiti navještaj o prisutnosti Krista u euharistiji. Nisu shvatili kako mogu jesti Kristovo tijelo i piti njegovu krv. Evanđelist namjerno koristi na ovom mjestu riječ sarx, a ne soma. Ni jedan Židov nije smio piti krv, a kamoli jesti ljudsko tijelo, a to znači jesti kosti i kožu. To je u njihovim očima bio čisti kanibalizam i nisu im Isusove riječi išle u glavu ni u srce.
Moguće da se tako nešto tebi događa ili tvojim ukućanima. Jednostavno je nestao osjećaj za Bogom koji je bio prisutan. Iščeznuo je poput dima. Postavljaju se mnoga pitanja i zbijaju šale na račun Božje prisutnosti u euharistiji, a osobito u braku i obitelji. Tako se uvijek događa kada čovjek olabavi u vjeri. Životne situacije okrenu mu se oko vrata poput zmije i ne dozvoljavaju mu disati. Tada se Bog čini dalekim, a Isusove riječi nemogućim za ispuniti. Tada se događa odlazak. Nevjera stupa na snagu. Đavao to iskorištava govoreći: Sve to nema smisla. Isus nije tu. On ne voli, nego zahtjeva i traži ono što čovjek ne može dati. Ne znam tko više može ponuditi i darovati nego Isus. Zanimljivo je njegovo pitanje upućeno svima: Kanite li i vi možda otići od mene?
Liturgisti spajaju evanđeoski odlomak o kruhu i Kristovu prisutnost u Euharistiji sa sakramentom braka (Ef 5,21-32). Bračni drugovi postaju jedno tijelo i jedna duša. To je nešto s jedne strane fenomenalno, ali s druge strane ne ide u glavu. Kako je to moguće? No, ne smijemo ograničavati Boga i njegove naume našim neznanjem ili nevjerom. Isus donosi istinu. On se ne prilagođuje mnoštvu, nego govori ono što je Bog od iskona naumio s čovjekom. Njegove su riječi Duh i život. I svatko tko ih sluša nikada neće umrijeti. Kao što se Isus Krist ujedinjuje s čovjekom koji ga prima u svetoj pričesti (communio) tako se muž i žena u braku ujedinjuju u jedno tijelo, a neki crkveni oci govore da im se spajaju duše i stoga postaju jedan duh. Sveti Pavao uspoređuje Kristovo tijelo s Crkvom i brakom. Između ljubavi Krista prema Crkvi rađa se ista ljubav kao i među supružnicima. To je Božji naum, a ne ljudska usporedba. Upravo takve stvari ne idu nam u glavu. Sputavaju nas. Živciraju. Bog ima svoj plan s kruhom, ali ima svoj plan i s dvoje ljudi koji u njegovoj prisutnosti sklapaju brak. On je i tu prisutan na isti način, ali ipak u drugom obliku.
Što nam to govori? Svaki brak može opstati ukoliko su oči supružnika okrenute prema Kristu. Primanjem njegova tijela posvećuje se svaka bračna zajednica. Kristove će riječi iznova oživjeti uzajamno povjerenje, a primanje Kristova tijela iznova će uspostaviti istinitu ljubav između supružnika. Dakako i sami su bračni drugovi pozvani na požrtvovnost. U braku se trebaju ponašati onako kako se Isus odnosi prema Crkvi.
Euharistija i brak su veliko otajstvo naše vjere. Te riječi u odnosu na euharistiju ponavlja svećenik u svakoj misi. Otajstvo u Knjizi Danijela pojavljuje se u značenju plana bitke koji dijeli kralj svojim vojskovođama. No, taj plan, otajstvo, iznova Bog objavljuje pred čovjekom.
Možda, ukoliko to ne činimo, stalno trebamo preispitivati svoju savjest u Božjoj prisutnosti: Gospodine ti imaš riječi života vječnoga. Komu drugome da idemo?
