Duboko iskustvo susreta s Božjom Riječi nije od Marije učinilo osobu koja bi živjela 'negdje u zraku', izvan stvarnoga života i daleko od drugih ljudi i njihovih potreba. Njezina prva misao nakon susreta s anđelom Gabrijelom nije bila usmjerena prema njoj samoj, niti se u ičemu osjetila samodostatnom. Njezine misli i njezini osjećaji bili su usmjereni prema drugomu, prema bližnjemu.
Vijest o Elizabetinoj trudnoći za nju nije bila samo zanimljiva vijest nego i poziv na koji treba odgovoriti. Stoga se bez oklijevanja uputila iz Nazareta u Judeju, na put dug više od 120 kilometara, i to u vrijeme kad nije bilo modernih prometnih sredstava. U Marijinim očima na prvome mjestu nisu bile mogućnosti, uvjeti i okolnosti, nego sama činjenica da je saznala za stanje i potrebu bližnjega. Znati da je netko u potrebi, za Mariju je dovoljan razlog da i pomogne. Nakon susreta s Bogom kojemu je sve moguće, za nju ne postoji dobro djelo koje ni na koji način ne bi bilo ostvarivo.
Zato, kada je Marija stigla, Elizabeta sva radosna u njoj odmah prepoznaje Majku svoga Gospodina koji je zemljom prošao čineći dobro i naziva je blagoslovljenom među ženama. A Marija na to odgovara pjesmom:
Veliča * duša moja Gospodina
i klikće duh moj *
u Bogu mome Spasitelju,
što pogleda na neznatnost službenice svoje: *
odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.
Jer velika mi djela učini Svesilni, *
sveto je ime njegovo.
Od koljena do koljena dobrota je njegova *
nad onima što se njega boje.
Iskaza snagu mišice svoje, *
rasprši oholice umišljene.
Silne zbaci s prijestolja, *
a uzvisi neznatne.
Gladne napuni dobrima, *
a bogate otpusti prazne.
Prihvati Izraela, slugu svoga, *
kako obeća ocima našim:
spomenuti se dobrote svoje *
prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.
Slava Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda *
i u vijeke vjekova. Amen.
1. Otajstvo
Veliča * duša moja Gospodina
i klikće duh moj *
u Bogu mome Spasitelju,
što pogleda na neznatnost službenice svoje: *
odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.
U prvom otajstvu pohođenja razmišljamo zajedno s Blaženom Djevicom Marijom o Božjoj veličini.
Marija svoj hvalospjev započinje usklikom: „Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju“ (Lk 1, 46-47), i odmah odgovara zašto: razlog njezine radosti i zahvalnosti jest to što je veliki Bog pogledao na njezinu neznatnost (Lk 1,48).
Razmišljajući o tom riječima sve više nam se čini da iz Marije progovara sam Isus. Kao što je Elizabeti, kad je ugledala Mariju od radosti zaigralo čedo u utrobi, tako se sad čini da u svome hvalospjevu Marija govori riječi svoga Sina.
Na više mjesta u evanđelju čitamo kako Isusovi učenici žele biti veliki. To često postaje izvorom nesporazuma. No Isus ih razumije. On priznaje ljudsku potrebu za veličinom, ali im isto tako pokazuje gdje se nalazi prava, a gdje kriva veličina (usp. npr. Mt 18,1-5; Mk 9,33-37; Lk 9,46-48; Iv 13,12-17):
„Kraljevi gospoduju svojim narodima i vlastodršci nazivaju sebe dobrotvorima. Vi nemojte tako! Naprotiv, najveći među vama neka bude kao najmlađi; i predstojnik kao poslužitelj. Ta tko je veći? Koji je za stolom ili koji poslužuje? Zar ne onaj koji je za stolom? A ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje.“ (Lk 22,25-27)
Te Isusove riječi u potpunom su skladu s onim što već u svom susretu s rodicom Elizabetom izgovara njegova majka. Prava veličina nije veličina kraljeva i vlastodržaca koji će kad tad biti zbačeni s prijestolja (usp. Lk 1,52). Prava veličina ne mjeri se slavom, novcem, moći i vlašću nego služenjem. Veći je onaj koji više služi, a najveći primjer služenja jest sam Isus Krist. Zato je svaki čovjek velik onoliko koliko se u svakodnevnom služenju bližnjemu suobliči Kristu.
Tu jednostavnu logiku evanđelja, koja naglavice okreće logiku ovoga svijeta, Marija je pretočila u život i pjesmu.
Riječima „Veliča duša moja Gospodina“ ona nas podsjeća tko je Najveći. To je samo i jedino Gospodin, a ona sama velika je onoliko koliko je njegova neznatna službenica. Upravo po svom služenju u neznatnosti Marija je ostvarila zajedništvo s najvećom Veličinom, i zato bez ikakva straha može za sebe reći: „odsad će me, evo svi naraštaji zvati blaženom“.
Marijo, majko Gospodinova, i naš te naraštaj naziva blaženom. Moli za nas da poput tebe budemo veliki u onoj neznatnosti koja izmiče ljudskim očima, ali je vidi Bog koji gleda na ponizna i slaba. (usp. Ps 138,6)
Oče naš
10 Zdravomarija
Slaca Ocu
Pjesma
2. Otajstvo
Velika mi djela učini Svesilni, *
sveto je ime njegovo.
U drugom otajstvu pohođenja razmišljamo s Blaženom Djevicom Marijom o Božjoj svetosti.
Opet se čini da iz Marije progovara glas ploda njezine utrobe.
Isus nas je poučio da molimo: „Oče naš koji jesi nebesima, sveti se ime tvoje...“, (Mt 6,9; Lk 11,2), a Marija nas je pretekla riječima: „Velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo“.
Kada nam je Isus kao svojim učenicima rekao da se Bogu u molitvi obraćamo riječima „Sveti se ime tvoje“ to nije učinio zato što bi svetost Božjeg imena ovisila o našoj molitvi, nego zato da se svetost Božjega imena na nama prepozna. To je molitveni poziv svakog Isusova učenika. To je i Marijin poziv.
Međutim, ono za što drugi učenici tek trebaju moliti, u Mariji je već ostvareno. U njoj je Bog već učinio velika djela te se svetost Božja u njezinu životu prepoznaje u svemu. Stoga, izgovarajući riječi „Sveto je ime njegovo“ Marija ne govori samo o Bogu, nego i samu sebe predstavlja kao dovršeni lik Crkve svete i bez mane (usp. Ef 5,27). Crkve koja je potpuno sjedinjena sa svojim Gospodinom.
U tome smislu Marija je u odnosu na nas druge ljude jednostavna i jedinstvena. Jedinstvena jer je jednostavno služila Bogu. I u tome je doživjela velika Božja djela.
No, to što je Bog učinio Mariji ne tiče se samo nje same. Upravo suprotno. Po velikim Božjim djelima ona je služila i služi čitavom čovječanstvu kojemu Bog utjelovljenjem Isusa Krista dolazi u pohod. Zato govoreći o svetosti Božjega imena, Marija nam na koncu doziva u pamet Božji poziv koji je upućen svima: Budite sveti jer sam ja svet (usp. Lev 11,44-45)
Sveta Marijo, moli za nas da se svetost Božjega imena prepozna i u našem životu.
Oče naš
10 Zdravomarija
Slava Ocu
Pjesma
3. Otajstvo
Od koljena do koljena dobrota je njegova *
nad onima što se njega boje.
U trećem otajstvu pohođenja razmišljamo s Blaženom Djevicom Marijom o Božjoj dobroti.
Kad kažemo od koljena do koljena onda sasvim ispravno mislimo na dar života koji se prenosi s roditelja na djecu, tj. s predaka na potomke. Međutim, isto tako idući od koljena do koljena možemo se vratiti i na početak – to jest do onoga trenutka kada je Bog stvorio prvoga čovjeka „na svoju sliku i priliku, muško i žensko“ (Post 1,27) i kada je sve što je Bog stvorio bilo dobro.
U početku je, kaže Sveto pismo, sve bilo dobro, i to ne samo u nostalgičnom i uljepšanom prisjećanju na izgubljeni raj, nego u Božjim očima. Bog je vidio da je sve što je stvorio dobro (usp. Post 1,3. 9. 12. 18. 21. 24), a kad je riječ o čovjeku onda čak veoma dobro (Post 1,31).
No, već u prvom ljudskom naraštaju u dobro se uvukao grijeh neposluha Stvoritelju i odnos čovjeka s Bogom, izvorom života, postao je poremećen. Ipak, čovjekova milosna sklonost da radije čuva dobre, a ne loše uspomene iz svoje prošlosti ostala je na sreću sačuvana. Bez sumnje to je Božji dar. Spominjući se svoje prošlosti, kakva god ona bila, čovjek u njoj može otkriti tragove Božje dobrote. A oni su najjasniji upravo na samom početku. Teško se gdje može istovremeno tako jasno i tako otajstveno pokazati da je Bog na djelu, kao što je to u prvom času rođenja kako pojedinog čovjeka tako i čitavoga naroda. Stoga nije čudno da upravo tako o Božjoj dobroti govori Biblija, a zajedno s njome i Marija. Ona svakoga pojedinoga čovjeka podsjeća na njegov početak u rajskom vrtu, a čitav narod na njegovo rađanje u izlasku iz ropstva u slobodu. Samo u traganju za svojim izvorom i kao pojedinci i kao narod pronalazimo svrhu svoga života u zajedništvu sa Stvoriteljem i Osloboditeljem.
Marijo, dobra naša majko, moli za nas da slobodni od grijeha i svakoga zla, poput tebe budemo što čistiji odsjaj Božje dobrote.
Oče naš
10 Zdravomarija
Slava ocu
Pjesma
4. Otajstvo
Iskaza snagu mišice svoje, *
rasprši oholice umišljene.
Silne zbaci s prijestolja, *
a uzvisi neznatne.
Gladne napuni dobrima, *
a bogate otpusti prazne.
U četvrtom otajstvu pohođenja razmišljamo s Blaženom Djevicom Marijom o Božjoj snazi.
Kada moleći s Marijom dođemo do rečenice „iskaza snagu mišice svoje“ (Lk 1,51) ne možemo, a da se ne prisjetimo kako je Bog „jakom rukom i ispruženom mišicom (Pnz 4,34)“ izveo svoj narod iz egipatskog ropstva.
U opisu izlaska iz Egipta doista se na očit način iskazuje snaga jedinoga i pravoga Boga. Faraon koji drži Izraelce u ropstvu oholo umišlja da se narod treba klanjati samo njemu i ne dopušta im da idu u pustinju i iskažu štovanje 'nekom' svom Bogu kojega on uopće ne poznaje. No, Bog na oči svega naroda, izbavlja svoj narod iz faraonovih ruku.
Logika opisa Izlaska iz Egipta je vrlo jednostavna: Bog je jedini vladar svoga naroda i zato na nj spada da svoj narod oslobodi i štiti od svih njegovih neprijatelja.
Kako se ta Božja osloboditeljska snaga pokazala u životu blažene djevice Marije?
Već prvi događaj iz Marijina života koji je opisan u evanđelju izričito povezuje sa Božjom snagom. U navještenju Isusova rođenja (Lk 1,26-38) Bog djevici Mariji šalje u Nazaret anđela Gabrijela čije ime ne znači ništa drugo nego upravo: Bog je moja snaga! Ali kako taj anđeo čije ime označuje Božju snagu izgleda?!
Možda bismo očekivali da taj anđeo bude prikazan kao neki gorostas s mačem ili kojim drugim oružjem u ruci. Međutim, stvari stoje upravo suprotno. Anđeo Gabrijel čije ime označuje Božju snagu, prikazan je kao nježno biće, blaga pogleda i lijepe riječi, a u ruci mu nije mač, nego ljiljan, simbol nevinosti i čistoće.
Takav anđeoski lik dolazi blaženoj djevici Mariji, a prije nje i Zahariji, ocu Ivana Krstitelja, te im u skrovitosti njihove svakodnevnice naviješta Božju snagu koja se očituje u daru života i spasenja. Anđeo Gabrijel naviješta Zahariji da će njegova žena Elizabeta roditi sina Ivana, a Mariji naviješta da će začeti po Duhu Svetome i roditi Sina Božjega, Isusa Spasitelja. Takva Božja životna snaga obilježila je čitav Marijin tihi, nenametljivi i hrabri život. Nakon događaja iz Isusova djetinjstva, koje je pohranjivala i prebirala u svome srcu (Lk 2,19), izgleda da Marija za vrijeme Isusova javnoga djelovanja živi u skrovitosti i povučeno. A onda je na koncu, pod križem, još jednom susrećemo s Isusom u naručju. Sada nam postaje jasno da ga je pratila cijelim putem iz Galileje u Jeruzalem. Vjerno je išla za svojim Sinom ne ostavljajući ga do njegova posljednjeg časa.
Odakle je ta ljubav i vjernost izvirala, ako ne iz Božje snage koju joj je navijestio anđeo Gabrijel? Jedino s tom Božjom snagom u sebi, Marija je mogla živjeti svoj obični i čudesni život: neznatna, a uzvišenija od svih stvorenja; siromašna, a bogatija od svih kraljeva.
Marijo, pomoćnice kršćana, moli za nas da ispunjeni Božjom snagom dostojno nosimo križeve svoga života.
Oče naš
10 Zdravomarija
Slava Ocu
Pjesma
5. Otajstvo
Prihvati Izraela, slugu svoga, *
kako obeća ocima našim:
spomenuti se dobrote svoje *
prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.
U petom otajstvu pohođenja razmišljamo s Blaženom Djevicom Marijom o Božjoj blizini.
Kada je Mojsije u gorućem grmu pitao Boga tko si. On je rekao: „Ja sam Bog tvoga oca; Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev“ (Izl 3,6). To je i Bog Marijin, to je Bog naš.
Bog koji je hodio s Abrahamom, Izakom i Jakovom. Bog koji je hodio sa svojim narodom kroz pustinju. Boga koji svoj narod štiti, hrani, nosi i čuva. Bog koji nas ne čeka tek na kraju putu, nego hodi s nama da bismo i mi mogli hoditi s Njime.
Taj Božji hod s čovjekom traje od početka.
Opet se vraćamo na onaj prvi trenutak ljudske povijesti. Od prvoga časa Bog čovjeka blagoslivlja i upućuje mu svoju riječ:
I blagoslovi ih Bog i reče im: „Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite...!“ (Post 1,28).
Vrlo su znakovite te riječi. Iz njih proizlazi zaključak da je sve drugo stvorenje na zemlje blagoslovljeno posredstvom čovjeka i da Božji blagoslov nije ograničen samo na prvog muškarca Adama i ženu mu Evu. Riječima „Plodite se i množite i napunite zemlji“ Božji blagoslov razlijeva se preko njihova potomstva na sva vremena i po čitavoj zemlji. No, taj Božji blagoslov nije jeftino rasipanje riječi. To da je sva zemlja blagoslovljena posredstvom čovjeka, stavlja čovjeka u položaj odgovornosti i prema Bogu i prema svemu stvorenju. Jer, koliko god zemlja može po čovjeku biti blagoslovljena, toliko po njemu može, nažalost, biti i prokleta. A za to nam ne treba drugih svjedočanstava, osim naših vlastitih grijeha, kojima se udaljujemo i od Boga i jedni od drugih.
Ipak, uza sve to Bog od svoje ljubavi prema čovjeku ne odustaje. Bog se objavljuje, Abrahamu, Izaku, Jakovu, Mojsiju i prorocima, a kad se ispunilo vrijeme, vrhunac i punina Božje objave čovjeku događa se onoga časa kad se sam Bog utjelovljuje u Isusu iz Nazareta, rođenom od žene, blažene djevice Marije.
U Njemu su ispunja sva Božja obećanja dana ocima.
U Njemu se Bog potpuno predao u naše ljudske ruke i na nama je hoćemo li prihvatiti da taj dar Božje blizine.
Blažena djevice Marijo, Majko Isusova i Majko naša, moli za nas do poput tebe živimo zajedno s Bogom i postignemo puninu vječnog života.
Oče naš
10 Zdravomarija
Slava Ocu
Pjesma
Zdravo Kraljice
Litanije
