Kada u cijelosti gledaš put koji je pred tobom – hvata te strah i sumnja: hoću li ja to moći? Baš kao i pred pogledom na životne izazove. Ali kad se uputiš od postaje do postaje – otkrivaš da ti Bog daje upravo onoliko snage i milosti koliko je potrebo da savladaš prepreke do slijedećeg stajališta. Česte su sumnje u samoga sebe, napasti da odustaneš sa penjanjem, sa hodom naprijed. Baš kao i u životu. A onda na kraju puta, u sjeni velikog osammetarskog betonskog križa koji tu stoji od davne 1934. kao spomen 1900 obljetnice Isusove smrti, otkriješ radost i ponos jer si USPIO! Ti i tvoj Bog. Uspjeli ste pobijediti vlastite demone i strahove i pronaći prekrasan pogled koji se samo s križa, ovog na Križevcu ili onog u životu, otvara pred tobom dajući svemu jednu novu životnu perspektivu.
Nebrojeni duhovni plodovi koji mijenjaju živote međugorskih hodočasnika po molitvi križnog puta kamenim puteljcima Križevca, razlog su što je ovo mjesto tako posjećeno i što je župa ove prve nedjelje nakon blagdana Male Gospe, od samih početaka organizirala MISNO SLAVLJE na samom vrhu Križevca slaveći spomendan Uzvišenja svetog križa.
Znakovito je da je prvu misu na Križevcu predslavio fra Grgo Vasilj, dok je fra Bernardin Smoljan bio župnik po čijoj je ideji križ podignut. Obojica su se kasnije nalazila na službi u Mostaru. Godine 1945. partizani su ih ubili i njihova su tijela bacili u Neretvu kako ih narod ne bi pronašao. Ali eto, zahvaljujući Gospi, Križevcu i hodočasnicima – njihova imena se i danas spominju, i danas žive u sjećanju ljudi, i danas „njihov križ“ predstavlja smjerokaz za mnoge; a oni koji su htjeli biti neki novi, antiklerikalni smjerokazi, davno su nestali u zaboravu.
I danas se na Križevac penjalo mnoštvo vjernika, doduše ne tako brojni kao proteklih godina. Oblaci su mjestimično zakrivali sunce pa je ugodno vrijeme bez kiše dozvolilo fra Antoniju Šakoti da neometano predslavi sv. Misu u 11 sati i okupljenim vjernicima uputi nadahnute riječi ohrabrenja.
Vjerujemo kako molitva i žrtva onih koji su bili gore neće ostati neuslišane. Ipak ostaje da se podvuče ova istinita misao pokojnog vlč. Tomislava Ivančića: „U nebo ne ulaze oni koji mole, nego oni koji se po molitvi mijenjaju!“ Stoga hvala Gospi i hvala ovom betonskom, ali i svakom životnom križu, što su tu kako bi nas mijenjali.
