O tome što je selo, što ono znači, ali i o poljoprivrednim aktivnostima u njemu, novinar portala Agroklub.ba razgovarao je sa fra Draganom Ružićem, njegovim ravnateljem.
Idejno rješenje za očuvanje života
Majčino selo je idejno projekt za očuvanje i zaštitu života u svim njegovim dionicama. Institucionalno ono predstavlja Ustanovu za predškolski odgoj i socijalnu skrb. Kao što mu samo ime kaže, obavlja dvije osnovne djelatnosti – odgaja djecu predškolske dobi iz Međugorja i okolice, te skrbi o djeci koja su, iz bilo kojeg razloga, ostali bez roditelja.
“U početnoj zamisli ova usluga bila je namijenjena ratnoj siročadi, ali vremenom okolnosti su se izmijenile. Dakle, u užem smislu Selo danas čine vrtić i sedam obiteljskih kuća u kojima su smještena djeca koja su tu pronašla toplinu doma i vedro ozračje za svoj ljudski i vjernički rast.
Do prije koju godinu tu je pripadala i takozvana ‘sigurna kuća’ za smještaj djevojaka – majki i žena koje su doživjele nasilje u svojoj obitelji, a sada je ta kuća predana na upravljanje časnim sestrama”, kaže za Agroklub ravnatelj ove ustanove.
Selo u svom nastanku, razvoju i sadašnjem momentu jest i želi ostati izraz vjere koja se konkretizira u djelima ljubavi. Onaj posvojni pridjev “Majčino” u njegovu imenu zapravo znači Gospino!
Ta činjenica je upisana u DNK ovoga ‘djela ljubavi’ u kojem svoju sreću i poticaje za odrastanje već dvadeset godina pronalaze mnogi mladi ljudi. Osnovao ga je pokojni fra Slavko Barbarić te bio njegov početni zamašnjak i njegova sjena do danas. Registrirano je pri Sudu u Mostaru, a kao osnivač navodi se Hercegovačka franjevačka provincija.
Kako kaže Ružić, pod nadzorom je nadležnih federalnih ministarstava te nastoji svoju djelatnost provoditi u skladu sa pozitivnim zakonima te u dosluhu sa znanstvenim dostignućima odgojnih znanosti.
Gdje odlaze djeca iz Sela ?
Od tridesetak do četrdesetak štićenika na ovaj ili onaj način trenutno koristi njegove usluge. Bilo da su smješteni po kućama u samome Selu bilo da su u sveučilišnim središtima na studiju.
Prema riječima ravnatelja, onima koji žele i mogu nastaviti akademsku izobrazbu, oni im to omogućavaju da se tako dodatno pripreme za život. Takvih je trenutno desetak, a studiraju od Zagreba do Mostara.
Uzroci zbog kojih djeca dolaze u Selo su mnogovrsni i različiti. “Ono što je zajedničko u svim slučajevima jest izostanak mogućnosti da nastave svoj život u svojoj biološkoj obitelji te im je potrebna skrb”, pojašnjava Ružić.
Jedno veliko, učinkovito domaćinstvo
Štićenici se ovdje mogu baviti svime onim kao i njihovi vršnjaci. Osim školskih aktivnosti, sudjeluju u raznim zaduženjima vezanim za život u župi: ministranti, mali župni zbor, franjevačka mladež. Neki su zauzeti u vježbanju određenih sportskih vještina, zbog čega često putuju na natjecanja.
Postoji i mali pjevački zbor koji obogaćuje liturgijsko slavlje, a prije je postojao i dramski odjel. Osim toga djeca pohađaju umjetničku radionicu koja je zamišljena kao okupaciona terapija, a u njoj izražavaju svoje umjetničke darove, izoštravaju estetske ukuse i vježbaju vlastite stvaralačke mogućnosti.
Ustanova naravno ne može u potpunosti nadomjestiti sve one pogodnosti i udobnosti koje može dati jedna obitelj, ali kako kaže Ružić, nastoji stvoriti okružje i pogodno ozračje u kojem ovi mladi ljudi mogu naći sve potrebne poticaje za svoj ljudski i kršćanski razvoj. Osim tvarnih osnova koje im Majčino selo osigurava, ono im po svojim odgojnim mehanizmima biva oslonac i potpora, usmjerava ih na životnom put, pomaže im zacijeliti moguće rane i nadići traume.
Od početka je zamišljeno kao obiteljski dom, tako da djeca imaju svoja uporišta, svoje kuće a time i osjećaj sigurnosti i pripadnosti koji je tako potreban u toj životnoj dobi. Dakle nije riječ o bezličnom pristupu tipa vojarne, nego o pojedinačnom pristupu, u malim obiteljskim jedinicama. Osim usluga odgojiteljica u svojim kućama, oni mogu računati na potporu cijelog stručnog tima u kojem se nalaze: medicinska sestra, socijalna radnica, defektolog, psiholog, logoped, školski mentor.
Nadalje Selo za njih nudi duhovne obnove, razne radionice, predavanja, izlete. A nastoji ih pratiti i nerijetko pomagati i nakon što napuste ovaj okvirni prostor.
Na pitanje sa čime se najviše susreću u svom radu, kao i šta je to što najteže pada, ravnatelj kaže da je problematika slična onoj u obiteljima, a vezana je za odgoj, za izazove koje nosi ovo vrijeme, a koje obilježava gubitak čvrstih uporišta, fluidnost potpomognutu i tehnološkim pomagalima, kao što su internet ili mobilni uređaji, zatim nedostatak prigode za susret sa drugim ali i sa sobom.
Proizvode samo organsku hranu
“Osim jedne potrebe čisto estetske naravi da uredimo okoliš u kojem žive naši štićenici i tako cijeli prostor učinimo što ljepšim za život, postoji i potreba za samoodrživim i energetski učinkovitim domaćinstvom. U tom smislu otišli smo dosta daleko iako posla još ima.
Imamo tehničku vodu iz dva izvora, dvije solarne centrale, solarne kolektore za toplu vodu, radi se na obnovi izolacija na postojećim objektima. U nekoliko plastenika i na otvorenom proizvodimo organsku hranu, uzgajamo domaće životinje (svinje, ovce, perad), odnedavno imamo nekoliko košnica za pčele, pravimo zimnicu i brojne druge aktivnosti”, objašnjava naš sugovornik.
Zanimljivo bi bilo spomenuti i to da Selo pati zbog nedostatka obradive zemlje. Sve oranične površine ustvari su nasuta zemlja. Unatoč tome raspolažu sa 452 stabla masline, 278 stabala divljeg šipka i 10 pitomoga, te 571 stablom aronije (uz manji broj nasada drugog voća).
“Moramo priznati da sa maslinama postoji neki problem koji nismo uspjeli riješiti do sada, te slabo ili gotovo nikako ne donose plodove. Od divljeg šipka korisnici Zajednice za odvikavanje Milosrdni Otac, uglavnom prave sok. Aroniju smo zasadili prije tri do četiri godine na mjestu gdje je bio nasad višnji koje su oboljele i koje smo morali ukloniti. Ove godine imali smo više od 500 kilograma uroda. Uzgoj je posve ekološki, imamo sustav navodnjavanja kap po kap. Od ploda napravili smo sok, koji dijelom popijemo a nešto dijelimo prijateljima kao i hodočasnicima koji nam u zamjenu ostave novčani dar. Tako da je aronija, osim što je izvrstan antioksidans, za nas i izvor uzdržavanja”, zaključuje Ružić.
Iako Selo ima radnike koji skrbe o okolišu, djeca se rado odazovu na branje aronije. Možda i zato što se taj dan treba ustati malo ranije nego obično, što se svi zajedno druže među sobom i s radnicima. A na taj način se osjećaju i korisnim.
Osim toga rad na zemlji i u prirodi ima odgojne značajke te pomaže kod njih stvoriti vrednote u odnosu prema radu i prirodi kao Božjem daru, koje su nezaobilazne u svakodnevnom životu. Kako kaže, u budućnosti imaju namjeru proširiti nasad aronije i možda okrenuti se proizvodnji marmelade, čaja i drugih proizvoda od ovog voća.
“Mi sve ovo ostvarujemo zahvaljujući velikodušnosti mnogih dobrih ljudi, dobročinitelja iz svijeta i domovine. Ovdje, kad je riječ o aroniji, moram spomenuti Borisa Grizelja iz Sovića, koji nam je već drugu godinu ne samo iscijedio sok besplatno nego je i ambalažu darovao. Ovim putem zahvaljujemo svim ljudima dobre volje koji prepoznaju ovaj projekt za zaštitu života i naše zalaganje u njemu”, poručuje za kraj ravnatelj ove ustanove.
