Na žalost, ovaj put zbog ratnog stanja između Ukrajine i Rusije nema niti jednog svećenika iz Ukrajine, a nekada su upravo oni bili među najbrojnijim sudionicima.
Nakon dvogodišnje stanke zbog pandemije, svećenici su presretni što mogu opet u „Gospinoj školi“ promišljati o svom svećeničkom pozivu, odnosno onome na što su pozvani biti. I upravo im to od početka duhovne obnove pokušava približiti njihov glavni predavač fra Damir Pavić:
PROPOVIJEDATI POISTOVJEĆUJUĆI SE S ISUSOM
„Jedna od naših prvotnih dužnosti je u Isusovo ime riječ naviještati. To je jedna od prvih zadaća svakoga svećenika. Ne da propovijedamo u svoje ime, da govorimo nešto što mi želimo reći, da ljude zapanjimo svojim govorom… pa da kažu: ‘Vidi što ovaj lijepo govori’. Ne! Naša zadaće je toliko se s Isusom poistovjetiti, Njegov glas osluškivati da možemo reći ljudima ono što bi sam Isus rekao. Zato svećenik treba biti produžena ruka Isusova na ovoj zemlji. Njegov jezik treba biti jezik Isusov, njegove noge trebaju koračati na spasenje ljudsko, postati poput nogu Isusovih
GLAVNA BRIGA SVEĆENIKA: SPASENJE LJUDSKE DUŠE
Mi trebamo propovijedati i govoriti, ali ne toliko riječima koliko svjedočiti životom. Događa se često, jer živimo u takvom svijetu, i mi svećenici da smo zaboravili što je srž našeg navještanja. I vjernici zaboravljaju što mi svećenici vama moramo reći – ta moramo vam reći istinu koja oslobađa, ma koliko ona teška i tvrda bila vašim ušima. Mi vam moramo naviještati istinu. Zašto ovo govorim? Pa uši današnjeg čovjeka očekuju da mi svećenici govorimo, ne ono što nam Isus govori da trebamo reći, nego ono što godi vašim ušima. Evanđeoski govor je tvrd i prva poruka našega propovijedanja treba biti jedna, jedina stvar a to je spasenje ljudske duše. U katoličkoj crkvi postoji Zakon kanonskog prava koji propisuje život kršćana. Međutim zadnji kanon u toj debeloj, velikoj knjizi govori da je najvažniji zakon koji poništava sve prethodne kanone: SALUS ANIMARUM (SPASENJE ČOVJEKOVE DUŠE). I za tim treba ići sve naše propovijedanje, svaki naš govor i navještanje: da donesemo čovjeku spasenje.
SVEĆENIK TREBA SVOJ ŽIVOT USKLADITI S NAUKOM KOJI PROPOVIJEDA
Crkveni oci, sveci kroz povijest govorili su na različite načine, upozoravali svećenike i sve vjernike kakav treba biti naš govor. Tako je sv. Ivan Zlatousti rekao: „Kako će jedan vjernik čuti riječi jednog svećenika koji svoja djela nije uskladio sa naukom koji propovijeda? Svi mi trebamo uskladiti ono što govorimo i provjeriti da li mi to svojim životom svjedočimo i živimo.
A jedan drugi svetac, sv. Ivan Avilski je protumačio kakav treba biti dobar propovjednik. Kaže ovako: „Dobar propovjednik je onaj tko je zaljubljen u Isusa Krista. Ako u Isusa Krista nisi zaljubljen kako ćeš u Isusu Kristu propovijedati, tvoj govor ne može nikoga dotaknuti jer ne dolazi iz ljubavi. Preduvjet našeg svećeničkog života jest da budemo zaljubljeni u Isusa Krista.
SVEĆENIK SE NE TREBA PRILAGOĐAVATI SVIJETU
Jedan svetac je rekao: Kada želimo govoriti o Bogu, kada želimo Isusa i njegovo evanđelje navjestiti drugima moramo govoriti makar ne vidjeli nikakvih rezultata, moramo govoriti iz ljubavi prema Bogu ne očekujući da ćemo vidjeti ikakve rezultate. Sjetimo se Isusa kada je govorio židovima svoga vremena – da moraju jesti i piti njegovo tijelo i krv. I skoro svi su otišli. Jer Isusov govor je TVRD. Onda je Isus pitao svoje učenike: hoćete li i vi otići? Ono što je Isus govorio, mi se zavaravao – to je bilo TVRDO ušima njegovih slušatelja. Pa zar mi danas možemo očekivati ono što govorimo, da će to svi ljudi prihvatiti? Kada bi smo mi svećenici danas u Isusovom duhu propovijedali, vjerujte mi, ljudi bi trebali izlaziti iz crkve! Nego mi se često prilagođavamo svijetu i želimo da nam ljudi plješću i da budemo kod naroda omiljeni. To Isus nije nikada radio. Naše je propovijedati istinu Evanđelja, ono što je Isus govorio, pa makar nam svi okrenuli leđa.“
