Slavljene su svete mise ujutro u 7,00 i 8,00 sati, večernja sveta misa u 18,00 sati, a posebno je bilo svečano na župnoj misi u 11,00 sati koju je predslavio mons. Henryk Hoser u suslavlju fra Perice Ostojića i fra Zvonimira Pavičića. „Tako nam je drago što ovo božićno vrijeme završavamo upravo sa našim mons. Henrykom“ – komentirao je na kraju svete mise međugorski župnik fra Marinko Šakota.
Mons. Hoser se već dobro udomaćio u međugorskoj župi što pokazuje njegov dosta dobar hrvatski naglasak jer je cijelu misu i propovijed čitao na hrvatskom jeziku. U propovijedi je posebno pozvao vjernike da postanu svjesni DOSTOJANSTVA kojeg imaju kao kršćani jer su poput Isusa u trenutku svoga krštenja postali dionici Isusova svećeništva, proroštva i kraljevstva. I kao što se u trenutku Isusova krštenja otvorilo nebo i začuo se glas Boga Oca te je nad Isusa sišao Duh Sveti u obliku golubice – odnosno dogodila se TEOFANIJA (očitovanje Presvetog Trojstva), mons. Hoser nam je postavio pitanje koliko se Presveto Trojstvo očituje u našem životu i po našem krštenju? Iako božićno vrijeme današnjim blagdanom završava, mons. Hoser nas je pozvao nastaviti slijediti božićno Svijetlo.
Što teologija kaže o Blagdanu krštenja Gospodinova?
Blagdanom Krštenja Gospodinovoga završava božićno vrijeme – božićni liturgijski ciklus koji je vremenom došašća otvorio crkvenu godinu. Liturgijska godina slijedi tijek Isusovog života: sve počinje iščekivanjem i pripremom za Isusovo rođenje, masakr Nevine dječice, potom dolazak triju Kraljeva ili mudraca s Istoka na poklon djetetu Isusu da bi božićni ciklus i period Gospodinova odrastanja bio dovršen događajem krštenja, kada kao odrasli uzima svoj život u svoje ruke i odlučuje se na ovaj čin koji ima dalekosežne posljedice.
U židovstvu, ali i drugim religijama onoga vremena, bila su poznata obredna pranja. Krštenje kao obredni čin uranjanja u vodu i pranja bio je poznat u židovstvu i prije pojave Ivana Krstitelja. Sva krštenja, i ona židovska prije Ivana, i Ivanovo a i naše krštenje izriče mnogo toga simboličkim jezikom. Izriče čitav život i istinu o njegovim dubinama, talozima, mijenama i usponima. Izraz je to čovjekove čežnje za čistoćom, da se približi Bogu ili da nebo „svuče“ i privuče bliže sebi. Uranjanje znači smrt jer voda briše prijašnji život pojedinca a izranjanje označava pojavu na novi život – život bliži nebu, Bogu… Ivan Krstitelj krštava na onom području na kojem su Izraelci prije dvanaestak vjekova ušli u Obećanu zemlju. Sada su napustili svoje gradove, sela i pohitali u pustinju gdje će ih uroniti u vodu – želi ih pripremiti za novi ulazak u novu Obećanu zemlju. U novi život!
Kod evanđelista Luke nemamo opisa Isusovog krštenja nego je taj događaj naveden kao svršen čin. Naglasak je na otvaranju nebesa i silasku Duha Svetoga na tjelesan način u liku golubice. Luka naglašava ono nebesko – nebo Duh, transcendentni Božji svijet i Božje biće sada dolaze blizu – tu su! Gdje? Ondje gdje su Izraelci kroz njegove vode ulazili u Obećanu zemlju. A tradicija mjesto Isusovog krštenja veže uz mjesto Betabara, koje je najniža točka na zemlji – 400m ispod razine mora. Isus je s narodom, dijeli s njim najveću zemaljsku depresiju. Tek kasnije postat će jasno da je On za nas učinjen Grijehom – time sv. Pavao želi reći da je grijesima bio natovaren i pretovaren. Tu – u dubinama ljudske krivnje, opterećene savjesti i uprljane povijesti, nemoći, iščekivanja, čežnje i vatre za onim nebeskim, Božjim – tu se otvaraju nebesa – tu prodire ono transcendentno! Ono nevidljivo, Božje, sada u liku golubice silazi nad Isusa. Slijedeći puta Duh će sići na apostole u liku plamenih jezika. Sada silazi kao golubica – slika za nježnost, brigu za gnijezdo… Dakle, u nizine ljudske bijede – i grijeha, i krivnje i nemoći – silazi nebo, ali ne u jarosti plamena koji proždire, nego kao golubica – mir, nježnost, briga, dom… U ovaj svijet, u njegove mračne dubine, Isus će unijeti svjetlo i nježnost neba. Dok oni na Njega silaze da bi ih podario nama, Isus moli. On je u jedinstvu Oca a između njih struji Duh Sveti. U jednom su Duhu – Svetom! Već je starozavjetni pojam pravde tražio da zlo i grijeh budu ognjem spaljeni, tako je najavljivao i Krstitelj. Nebo želi nešto drugo. U dubine zemaljske tame i bijede dati svjetlo i nježnost – na Grijeh i na Zlo ići će – Ljubav!
