Nakon molitve krunice, slijedila je sveta misa, a zatim molitva Križnog puta. Pod svetom misom fra Zvonko je nastavio sa svojim direktnim pristupom, kakav je pokazao i prve večeri obnove stavljajući pred župljane konkretna pitanja kako bi sami preispitali gdje se nalaze i što trebaju mijenjati kroz ovo milosno vrijeme korizme.
Odmah na početku mise fra Zvonko je upitao sve prisutne: „Da li Vas je danas netko upitao kako ste? Je li Vam ugodno ovdje u Međugorju i kod Vaših kuća? Evo prošao je prvi tjedan korizmene priprave. Jeste li se umorili? Jeste li se razočarali zbog vlastite slabosti i odustajanja od danih zavjeta i obećanja čega ćete se odreći, koliko ćete moliti i nastojati činiti dobro?“
Također ih je upitao: „Jeste li pitali za oproštenje prije nego što ste krenuli na misno slavlje ili prije nego što ste upalili svoj radio prijemnik? Jeste li se pomirili sa svojim ukućanima, jer kako ćete spremna i otvorena srca slaviti ovu svetu Misu?Jeste li spremni slušati Riječ Božju, riječ koja traži od nas da ju i čujemo?“
Zatim je nastavio tumačenjem evanđeoskih odlomaka: „Današnje evanđelje odvodi nas na Goru blaženstava da se susretnemo s Isusom. Potiče nas na promjenu srca i preispitivanje vlastitih motiva zašto ga slijedimo, što činimo i što smo spremni učiniti. Mislio sam da će nakon navještaja Evanđelja nastati velika strka u crkvi, da će mi doći župnik i reći kako se nastavak mise odgađa dok se vjernici ne vrate od svojih kuća, jer su se otišli pomiriti sa svojim bližnjima. Za promjenu, svi su poslušali Isusov savjet i zamolili su me da pričekam s nastavkom misnog slavlja.
Međutim, netko bi mogli doći i reći: 'Fratre, sve je tako kako ti kažeš, ali kako ćemo oprostiti? Nemaš ti pojma koliko mi je samo zla nanio, kako me je povrijedio? To je neoprostitvo!'“
Tako si je fra Zvonko zamišljao alternativni scenarij ovog misnog slavlja. Nije se dogodio, ali bi možda bilo puno sličnosti sa stvarnim životom. Uglavnom, fra Zvonko je nastavio: „Uistinu ne znam i stvarno mi je žao zbog toga. Jedino što mogu učiniti je uputiti Vas na Isusa. Prisjete se samo koliko je dobra učinio u životu, koliko je ljudima pomogao, pružao im nadu, oslobađao ih od zla i Zloga i opet su ga lažno optužili i predali na smrt. Iz pozicije njegovih suditelja to je možda bilo i ispravno, jer ih je razočarao, nije bio ono što su oni željeli. Međutim, nitko se nije nadao onome što će Isus na kraju učiniti. Viseći na križu zavapio je Bogu: "Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!" To je Isusova mjera ljubavi koja traži da ljubimo do kraja.“
I sad ono glavno pitanje koje je upućeno svima nama: „Jesi li to spreman i ti učiniti? Možda ti se čini prevelikim izazovom? Isplati se potruditi, jer zar ti je lakše živjeti ne pomiren s bližnjim, nego ljubiti; zar je lakše cijeli život nositi teret u duši, prosipati bijes oko sebe, a ne oprostiti?
Što ako jednog dana bude kasno? Ako, na primjer, osoba koja ti je bila bliska iznenadna umre? S kim ćeš se pomiriti? Hoćeš li moći nositi teret na duši do kraja života? Hoće li te grijeh još više umoriti?“
Tako je fra Zvonko direktno i konkretno pokušavao doprijeti do savjesti ljudi koji u sebi nose puno zapreka neopraštanja, sukoba i svađa oko možda glupih situacija ili materijalnih dobara, i na kraju ih je pozvao: „Probajmo ostaviti svoje terete ovdje pred oltar. Prinesimo ih kao našu žrtvu da ju Isus svojom milošću otkupi.“
I molitva Križnog puta, koju je fra Zvonko također vodio, bila je nadahnuta i spontana. Pozvao nas je da se ugledamo na Isusa i slijedimo njegov primjer žrtve i ljubavi, jer tako ćemo najbolje i najkorisnije iskoristiti još ovo preostalo korizmeno vrijeme za obraćenje i obnovu vlastita srca. A to je onda svakako naš vlastiti Uskrs!
Ovime je završila teoretska korizmena obnova za župu. Na župljanima je sada koliko će je u praksi oživjeti i utjeloviti u svojim životima i tako najbolje posvjedočiti hodočasnicima koliko su revni učenici Gospine škole ljubavi!
