Nije lako spremiti stvari, pogotovo kad se putuje s djecom. Treba brižljivo promisliti što valja ponijeti, što bi nam moglo zatrebati. Ne bismo htjeli, kao prošle godine, da nakon godišnjeg odmora zaključimo kako smo nosili dosta nepotrebnih stvari, a da smo u isto vrijeme nešto važnoga zaboravili. K tome, na putu nam valja paziti da ništa ne izgubimo, da ništa ne zaboravimo, da nas ne pokradu, da se zalihe ne iscrpe…
Isus šalje sedamdesetdvojicu na put (Lk 10, 1-12.17-20). Trebali su otići u svako mjesto gdje je on namjeravao doći. I onda im kaže: „Ne nosite sa sobom ni kese ni torbe, ni obuće…“ Krasno, rekli bismo! Pa od čega bi ti ljudi trebali živjeti sve to vrijeme? Isus daje jednostavan naputak. Neka svakoj kući u koju uđu požele mir, te ako budu prihvaćeni, neka tamo ostanu, jedu i piju, jer je vrijedan radnik svoje plaće. Eto. Vrijedan je radnik svoje plaće. Kako to razumjeti?
Rekao bih da Isus ovim svojim naputkom izbjegava dvije krajnosti. Prva je krajnost danas, izgleda, veoma proširena, a dade se sažeti u pravilo: Zaraditi po svaku cijenu. Tu je važna samo korist onoga koji se tim poslom bavi. Pri tome nije važno koliko netko drugi zbog toga trpi, jer zarada je u tome slučaju iznad svega: iznad obitelji, prijateljstva, moralnih zakona, vjere…
Druga je krajnost manje uočljiva. Sastoji se u tome da nekome kao uopće nisu važna materijalna dobra. Eno i novine znaju zadivljeno primijetiti kako netko sve svoje usluge daje besplatno, kako neke crkvene zajednice od svojih članova ne traže nikakve priloge, nego naprotiv dijele i dijele. Pa od čega se uzdržavaju, rekli bismo, baš kako netko duhovito primijeti: „Ne živi čovjek samo od kruha – nego i od mesa!“ Razumjet ćemo njegovo razmišljanje: naravno da čovjek živi od svake riječi što izlazi iz Božjih usta, ali mi u ovome tijelu živimo i od kruha svagdanjeg. Tijekom povijesti bilo je u Crkvi isuviše pokreta koji su prezirali sve zemaljsko i govorili isključivo o dobrima drugoga svijeta zaboravljajući kako Bog na koncu svakoga dana stvaranja „vidje da je dobro“ ono što je stvoreno.
Današnje nam evanđelje daje jednostavan i spasonosan put. Učenici odlaze na put s prvenstvenom željom i voljom da donesu Božji mir i svjetlo evanđelja. To im je prva briga, oko toga prvenstveno nastoje – da budi nositelji mira. Isus im želi reći da ne budu tjeskobno zabrinuti ni za novac, ni za smještaj, ni za hranu i piće. Neka budu mirni. Već će ih ljudi primiti u svoje kuće, dat će im hrane i pića. Neće ni u čem oskudijevati. I oni sve to mogu mirno primiti, jer „vrijedan je radnik svoje plaće“. Nije u pitanju milostinja nego plaća za učinjenu službu. I Isus se tako ponašao. Istina, govorio je da je njegovo jelo vršiti volju svoga nebeskog Oca, ali je bio i na svadbenoj večeri u Kani Galilejskoj, bio je na gozbi kod Zakeja, Šimuna i kod Marte i Marije, dopustio je da njemu i njegovim učenicima neke žene poslužuju iz svojih dobara.
To je i naš put. Sa zahvalnošću primamo Božje darove, svjesni u isto vrijeme da ne živimo samo od kruha, nego od svake riječi što izlazi iz Božjih usta, baš kako veli mudra molitva Crkve: „Bože,… umnoži u nama svoje milosrđe, da se po tvom promislu i vodstvu tako služimo zemaljskim dobrima te srcem prionemo za nebeska.“
