Kad oni umru, jedan dio nas takoreći već sa sobom nose u vječni stan. Sve što smo dijelili s njima, radost i nevolje, ljubav i bol, sve razgovore koje smo vodili, blizinu koju smo osjećali, sve to oni sa sobom nose u svojoj smrti u stan koji pripravljaju za nas. To možemo predočiti jednom slikom: hodam livadom i dolazim do potoka. Kako bih ga mogao preskočiti, najprije na drugu stranu bacam svoju naprtnjaču. Tako će mi skok bolje poći za rukom.
Preminuli s kojima sam dijelio život moju su naprtnjaču prenijeli preko praga smrti. Tako se smijem pouzdati da će mi u smrti skok preko potoka bolje uspjeti. I prispjet ću tamo gdje ću zateći svoju naprtnjaču – ono što je važno za moj životni put. Preminuli takoreći uljepšavaju vječni stan onim što su od mene ponijeli i prenijeli preko praga. Mnogi stari ljudi imaju dojam da sa smrću svakog prijatelja i svake bliske osobe jedan dio njih samih već prelazi prag, štoviše da njihov život već seže do onog vječnog stana koji čeka na njih. U tom poznatom i bliskom stanu oni smiju stanovati s Isusom i svima onima koji su im prethodili u smrti.“