(Kad je Bog Otac razložio neke istine o Sakramentu Kristova Tijela, prikazuje potpunim izlaganjem kako duša prelazi od usmene molitve na mislenu. Pripovijeda se jedno viđenje koje je ova duša imala.)
Znaj, predraga kćeri, da duša stiče sve kreposti u poniznoj, neprekidnoj i vjernoj molitvi, združenoj s pravom ustrajnošću. U njoj mora ustrajati a da je nikad ne napusti ni zbog đavolskog zavaravanja ni zbog svoje krhkosti, to jest zbog misli ili pokreta što bi došli od vlastitoga tijela, ni zbog razgovora s osobama, jer se zloduh često postavlja u njihove jezike, čineći da govore s tim ciljem da zapriječe njihovu molitvu, i sve ove poteškoće mora prevladati krepošću ustrajnosti. O kako je slatka ovoj duši i kako je meni ugodna sveta molitva koju obavlja u kući spoznanja sebe i mene, otvarajući razumsko oko svjetlom vjere i osjećajem prema obilju moje ljubavi!
Ova je ljubav postala vama vidljivom posredstvom vidljivoga Jedinorođenoga mojega Sina, koji vam ju je pokazao svojom Krvlju. Ova Krv opaja dušu, zaodijeva je ognjem božanske ljubavi i daje joj za hranu Sakrament što sam vam ga stavio na raspolaganje u otajstvenom tijelu svete Crkve, to jest Tijelo i Krv moga Sina, koji je pravi Bog i pravi Čovjek, dajući da vam se podjeljuje po rukama namjesnika, koji drži ključeve ove Krvi.
Ovo je ona mistična gostionica koja se, kako ti već spomenuh, nalazi na mostu da dade hranu i okrepu putnicima i strancima koji prolaze putem nauka moje Istine, zato da ne bi smalaksali od slabosti. To je hrana koja krijepi, ili mnogo ili malo, već prema želji onoga koji je prima, primajući je na bilo koji način, sakramentalno ili duhovno. Sakramentalno se prima kad se pričešćuje, duhovno kad se pričešćuje željom, bilo da se želi pričestiti, bilo da se misli na Krv raspetoga Krista, to jest da se pričešćuje s tim osjećajem ljubavi što ga nalazi i kuša u Kristovoj Krvi, jer vidi da je Krv bila prolivena iz ljubavi. Stoga se opaja i užiže sveta želja, te se u tom zasićuje nalazeći da je ispunjena samo ljubavlju prema meni i prema bližnjemu.
Gdje je pribavila ovu milost? U kući spoznanja sebe i u vježbi svete molitve, po kojoj je došla do toga da se riješila nesavršenosti. Na taj su način učenici i Petar, stojeći zatvoreni u bdjenju i molitvi, izgubili svoju nesavršenost i zadobili savršenost. Kojim sredstvima? Ustrajnošću začinjenom presvetom vjerom. Ali nemoj misliti da duša dobiva toliko žara i hrane od ove molitve, ako je ova samo usmena, kako to čine mnoge duše kojima je molitva više u riječima negoli u osjećaju, te se čini da paze samo na to da dovrše mnoge psalme i izreknu mnoge očenaše, te kad završe broj koji su odlučile izreći, čini se da ne misle na drugo. Uistinu se čini da u molitvi postavljaju pažnju samo na usmeno izgovaranje. Ne smiju tako raditi; jer, zanemarujući sve drugo, beru malo ploda, i njihova se molitva meni malo sviđa.
Sada, ako me pitaš: Treba li možda napustiti usmenu molitvu, kad se čini da nisu svi privučeni na mislenu molitvu? Ne! odgovaram ti, nego osoba mora razlikovati, jer ja dobro znam da, kao što je osoba najprije nesavršena a onda savršena, tako je njezina molitva najprije nesavršena. Kad je duša još nesavršena, mora se služiti usmenom molitvom da ne padne u lijenost, ali ne smije nikad usmeno moliti a da ne moli mišlju.
Dok ustima izgovara, neka se trsi da podigne i upravi svoj duh prema meni općim razmatranjem svojih nedostataka i razmatranjem Krvi Jedinorođenoga mojega Sina u kojoj će naći širinu moje ljubavi i oproštenje svojih grijeha. Tada će joj spoznanje sebe i razmatranje svojih grijeha učiniti da upozna moju dobrotu unutar sebe i da nastavi vježbu molitve istinskom poniznošću. Neću da manjkavosti budu promatrane u pojedinostima, nego općenito, zato da duh ne bude uprljan sjećanjem na pojedine i gnusne grijehe. Govorio sam neka duša ne misli samo na manjkavosti, bilo na pojedinačne bilo općenite, a da ne bi promatrala i sjećala se Krvi i velikog milosrđa, zato da se ne bi zbunila.
Jer kad spoznanje sebe i promatranje grijeha ne bi bilo začinjeno sjećanjem na tu Krv s nadom u milosrđe, duša bi se našla zbunjena i tako bi došla k vječnoj osudi skupa sa zloduhom. A ne samo zbog toga razloga, nego i zbog toga što, kad ne bi bilo ruke moga milosrđa, došli biste do očaja. Ovo je jedna od profinjenih zabluda koju zloduh podmeće mojim slugama. Zato treba uvijek širiti srce i osjećaj prema mojem neizmjernom milosrđu s istinskom poniznošću, radi vaše koristi da se izbjegne đavolska prijevara. Ti znaš da đavolska oholost ne može prevladati poniznog duha, niti njegova zbunjenost može podnijeti širine moje dobrote i milosrđa, u što duša polaže pravu nadu. Ako se dobro sjećaš, zloduh je htio da te obori zbunjenošću, time što ti je htio pokazati da je tvoj život zaveden u zabludu i da ti nisi slijedila niti vršila moju volju, a ti si onda učinila ono što si morala učiniti, i moja ti je dobrota dala da to učiniš (jer se moja dobrota ne sakriva onome koji hoće da je primi).
Ti si se podigla s poniznošću prema mojemu milosrđu, govoreći: »Ispovijedam svome Stvoritelju da je moj život prošao samo u tami, ali ja ću se sakriti u Rane raspetoga Krista i kupat ću se u njegovoj Krvi, i tako ću poništiti svoje opačine, i željom ću biti radosna u svome Stvoritelju«. Tada je zloduh pobjegao.
Zatim se je vratio s drugom borbom, to jest htijući da te digne visoko ohološću, govoreći: «Ti si savršena i Bogu draga: ne treba dakle da se trapiš niti da oplakuješ svoje manjkavosti». Ja sam ti onda dao svjetlost da vidiš put kojim ti je ići, to jest da se poniziš; stoga si odgovorila zloduhu, govoreći: »Jadne li mene. Ivan Krstitelj nije nikad počinio grijeha, bio je posvećen u majčinoj utrobi, a ipak je činio toliko pokore. A ja sam počinila tolike grijehe i nikad nisam počela to uviđati plačem i pravim pokajanjem, uviđajući tko je onaj Bog koga vrijeđam, a tko sam ja koja ga vrijeđam!«
Tada zloduh, ne mogavši trpjeti tvoju poniznost duha niti tvoje pouzdanje u moju dobrotu, rekao ti je: Ti si prokleta, jer ne mogu naći načina da te prevladam! Ako te oborim dole zbunjenošću, ti se dižeš visoko prema milosrđu Božjem. Ako te uzdignem visoko, ti se naprotiv postavljaš nisko, silazeći poniznošću sve do pakla, tako da me progoniš čak unutar pakla. Ne vraćam se više k tebi, jer me udaraš štapom ljubavi».
Duša dakle treba začiniti spoznanje sebe začinom spoznanja moje dobrote, a spoznanje moje dobrote začinom spoznanja sebe. Na taj će način usmena molitva biti korisna duši i meni ugodna. Ako zatim ustraje u toj vježbi, doći će od nesavršene molitve do savršene mislene molitve. Ako, naprotiv, jednostavno gleda da dovrši broj svojih molitava, ili ako radi usmene molitve propušta mislenu, neće do savršene molitve nikada stići.
Može se koji put dogoditi da je duša odlučila jezikom izgovoriti stanovitu količinu molitava, a ja pohodim njezin duh sad na jedan način sad na drugi, dajući joj svjetla da upozna sebe kajući se za svoje manjkavosti, ili dajući joj obilja milosti, ili još postavljajući joj pred oči na razne načine kako se meni svidi prisutnost moje Istine; ili također prema njezinim željama; u tom slučaju ona može biti u tolikom neznanju da će ispunjavati broj svojih molitava, u ovome životu. U svakoj duši tražim čistoću i ljubav, da ljubi mene i bližnjega potpomažući koliko može, pružajući mu molitve, da tako svi budu ujedinjeni u jedinstvu ljubavi, kako ti protumačih na drugom mjestu. Ali, štoviše, ja od svojih službenika tražim čistoću i ljubav prema meni i bližnjemu zato da dijele Tijelo i Krv mojeg Jedinorođenog Sina s ognjem ljubavi i glađu za spasenjem vaših duša, na slavu i hvalu mojega imena.
Kao što službenik hoće da bude čist kalež kojim se prikazuje ova žrtva, tako i ja zahtijevam od njih čistoću i sjaj srca, duše i pameti. Hoću da se tijelo, kao oruđe duše, uzdrži u savršenoj čistoći. Neću da se hrane ili valjaju u blatu nečistoće, niti da budu okrutni prema sebi ni prema bližnjemu, jer ne mogu biti okrutni prema sebi a da nisu prema bližnjemu. Ako su okrutni sami prema sebi zbog grijeha, također su okrutni prema dušama bližnjega, jer im ne daju primjer života niti se brinu da izvuku duše iz ruku zloduha, niti da im pružaju Tijelo i Krv moga Jedinorođenog Sina, niti da daruju mene u ostalim sakramentima svete Crkve. Tako oni, ako su okrutni sami sa sobom, okrutni su i s drugima.
Izvor: monfortanci.com
