S pogledom punim poštovanja prilazim Tebi i pitam se kako bih započeo ovaj naš razgovor, tko zna koji po redu. Izgubljen u svojoj tišini često shvatim da se grčevito držim samoga sebe kao da nešto mogu sâm učiniti. I – kada dođe prvi trenutak da nešto učinim –ne mogu sâm, ali se i dalje držim sebe. Kao da se previše bojim prepustiti Tebi da me vodiš onim putem kojega si Ti, ionako, već za mene prošao. No, Ti onda razbijaš tu šutnju u meni i pokušavaš me umiriti. Gledam sebe i vidim da sam nemirna površina mora koja ne može prikazati nikakav odraz. Treba mi mir kojeg samo Ti možeš dati. Samo mirna površina vode može dati jasan odraz onoga što se krije iznad i ispod te površine. Stvoren sam na Tvoju sliku – moram biti i Tvoj odraz. Smiri me!
Zbog svoje tvrdoglavosti često skrenem s puta. Sa svake strane blješte znakovi zabranjenog smjera, ali kao da ih ne vidim. Samo nastavljam dalje po svom. Možda zato što mislim da ću, opet, uspjeti sâm. Opet se grčevito držim sebe dok sebi u glavi stvaram lažnu sliku da sam ti odgovorom na Tvoj poziv dao cijeloga sebe, ali to zapravo nije ni jedan prst. Ništa ne posjedujem da bih mogao reći da je moje, da sam to sâm stvorio ili zaslužio. Svjestan toga i dalje se držim samoga sebe.
Ne ponosim se time. Ne znam otkud mi dovoljno hrabrosti da Te toliko ignoriram. Bojim se da ćeš me osuđivati zbog svakog krivog koraka kojeg sam učinio. Ali, zbog Tvoje upornosti polako popuštam. Uvijek me iznenadi ta Tvoja strpljivost s kojom me čekaš da se vratim. Stavljaš pred mene tako očite znakove za povratak. Budući da nisi nikako odustajao od mene odlučio sam predati se Tebi, bar na kratko. Da vidim kako je to. Ako mi se ne svidi, otići ću. Ako već imam hrabrosti ignorirati te, onda ću valjda moći i lagano otići od Tebe bez straha od nekih posljedica. Ali, već od prvog trenutka događa se promjena.
Primijetio sam da se ona oluja u meni polako umiruje. Uragan se polako stišava u lagani i tihi povjetarac koji tako nježno dodiruje svaki kutak mene. Pitam se – zašto sam odjednom tako lagan i miran? Više se ne držim za sebe – nego da me držiš Ti. I, na tren, ugledao sam Tvoj odraz na mirnoj površini što je do maloprije bila nemirno more. Umirio si me. Čuo si moje vikanje. Koje olakšanje u meni! Nisi me osuđivao ni za jedan krivi korak. Zapravo, u Tvom pogledu nisam mogao vidjeti ništa osim ljubavi. Odjednom u meni više nisu postojali nikakvi strahovi. Poželio sam da ovaj osjećaj nikada ne prestane. Što sve može učiniti samo jedan trenutak samoće s Tobom. Postavio si me na mjesto odakle mi je ponovno poći. Htio sam ti još zahvaliti na svemu što si sada učinio za mene – ali nisam te više vidio.
Sada više nisi bio samo odraz na meni – sada si Ti bio u meni.