Zašto mene zoveš među tolikima,
Svetijima, ljepšim i pametnijima?
I dok se još mučim klečeć, u suzama,
Kao da sam vezana duhovnim uzama.
Po strunama duše, u muku tišine,
Zatreperi blagi lahor sa visine.
Bilo ih je boljih i još će ih biti,
Al' ne dajem svakom svoju čašu piti.
Zato moje srce i treba malene,
Nejake i slabe, od svijeta prezrene.
Da pokaže što sve moja ljubav čini,
Među vama dolje i gor' u visini.
Da iskažem snagu ja izabrah tebe,
Ništa nećeš činiti ti sama od sebe.
Ja sam tvoja snaga, milosrđe, ljubav,
Pa se ne boj onog tko je grijehom gubav.
Mnome ga napoji tko god bude žedan,
Vjeruj da je svatko te ljubavi vrijedan.
Od sad nek' ti uvijek na pameti bude,
Sam je srce mamac kada loviš ljude.
I ne boj se nikad izgarati za me,
Jer samo se svjetlom bori protiv tame.
Budući da znadeš sada smjelo pođi,
Idi kud te šaljem, kad te zovem dođi.
Kad križ bude težak ti se sjeti mene,
Nek' se tvoje srce tad meni okrene.
Blagoslov su suze, oprat će ti oči,
Pa ćeš bolje vidjet k praznom grobu doći.
Prazan grob će biti uskrsnuća znamen,
A križ da te ljubim u sve vijeke. Amen.
