Vidiš i sam koliko sam toga sâm sebi nepotrebno stavio na ramena pa mi to oduzima vrijeme za pravi susret s Tobom. Nije to neka isprika. Ali, neću Ti sada ništa objašnjavati. Ti ionako sve već znaš.
Pišem Ti jer ne želim da prekinemo onu lijepu tradiciju susreta. Volim vrijeme provedeno s Tobom. Stalo mi je do ovog odnosa iako često izgleda da nemam vremena ili sâm tako napravim. Ne postoji ono vrijeme s kojim bih mijenjao vrijeme provedeno s Tobom. Samo u tim trenutcima ja bih bio ja, a Ti si uvijek bio Ti. To je velika razlika između Tebe i mene. „Ja“ u tim trenutcima i „Ja“ prije i nakon toga su različiti. Volio bih da nisu. Bilo bi bolje da nismo.
Žao mi je što sam se toliko promijenio i da sam uspio posve krivo poredati ljestvicu prioriteta. Kao da sam i samoga sebe izgubio u svemu ovome. A sve to samo zato što sam Tvoje mjesto dao nečem drugom. Ne znam čemu. Uvijek bude nešto drugo. Volio bih to promijeniti. Volio bih sebe promijeniti.
Znaš, nedavno smo dočekali spomen na rođenje Tvoga Sina. Ne znam je li Vam se svidjelo sve ono što smo organizirali za tu prigodu. Iako ste se Vi odlučili za krajnje siromaštvo - mi odabiremo što bogatije stolove. Iako ste Vi odabrali i one odbačene i strance da Vam budu prvi gosti - mi smo birali samo one koje smo dobro provjerili. Vi jedno, a mi drugo. Da mi je barem jednom učiniti nešto što neće toliko odskakati od onoga što si Ti učinio.
Pišem Ti jer nemam hrabrosti sve ni izgovoriti. Svjestan svega što si Ti učinio za mene i onoga što ja činim Tebi ostajem zapanjen. Ne mogu vjerovati da me i dalje toliko ljubiš. O, kada bih i ja uspio tako ljubiti Tebe. Kada bih se bar potrudio ljubiti Te svim onim što imam.
Nadam se da ne zamjeraš što Ti pišem. U mojoj glavi za to postoje brojna objašnjenja i opravdanja zašto se nisam osobno susreo s Tobom. Raduje me samo to što Tvoj odgovor neću puno čekati.
P.S. Hvala Ti za sve što svaki dan činiš za svakog od nas.
