Život je škola, i da bi stigli na cilj ipak moramo svaku školsku godinu života dobro svladati. Tvoj bližnji u klupi do tebe, cijeli tvoj razred skupa s tvojim učiteljom ili učiteljicom "mislim na Isusa i Mariju" može proći s odličnim, samo ako učiš od Njih odnosno ako se vježbaš biti jak ali blag kao Oni, svakodnevno. I nemoj probati markirati, ne znaš što je zapravo izvan zida, oko škole kruže vukovi i razne zvijeri što vrebaju na svaku tvoju misao da bi vani možda bilo ipak lakše, ljepše, izazovnije. Tad škola pomalo postaje dosadna i tijesna za neke tvoje želje...
Sad si već markirao mislima mira i ljubavi,nezreo i naivan zašao među vukove,među ljude sa prikrivenim licima, grizu te svojim grijesima, grizeš se i ti, i u tom kaosu nastojiš preživjeti pa na koncu zaboraviš živjeti i odgađaš život za neka bolja vremena... vremena kad si bio siguran. Sada spoznaješ da život nije lak ali si usto zaboravio da ga se isplati živjeti, jer ne znaš više zbog čega.
Više se ne znaš vratiti onim putem kada je tvoj put imao cilj, biti u vječnom dobru i sigurnosti Dobroga Oca. Naposljetku, ostaneš sam, prezren i odbačen od sebe samog, i pitaš se čemu ovo sve? Što kad tvoj križ natovaren zalima i grijesima bude pretežak i prestrašan, a ti u njemu ne vidiš sredstvo spasa nego prokletinju nad prokletinjama? Kad ga u konačnici odbaciš i posrneš preko ruba života, u vlastitu smrt svoje duše. Kada postaneš jedan od živih "mrtvaca" koji besciljno lutaju svijetom tame i podzemljom najcrnjih misli..., kad vidiš pred očima svoj " kraj ", nesvjestan da iza njega imaš priliku ponovo se roditi i iskusiti novi početak, roditi se iz vlastite boli , kao novorođenće plakati sve dok ne sretne toplinu pogleda i blag dodir majke. Tada Božje milsrđe silazi kao kiša, kao val koji odnosi sve pred sobom, kao sunce prodirući sve do najdubljih ponora, TADA ĆE TE POTRAŽITI ON! SVOJU ZALUTALU OVCU! Zašto tada?
Zato što i dalje unatoč svemu pripadaš stadu, Božje si dijete, a On nikada ne remeti radosti svoje djece, ako im već ne priprema sigurnije i veće. Otac mora pustiti svoju djecu kad tad u svijet usprkos molitvama da nas poštedi boli i križa jer zna da nas patnja odvlači od briga svijeta i dovodi bliže Nebeskome Ocu.
A ja i ti moramo znati da od Njega uvijek imamo blagoslov, ali sreća ovisi samo o nama. Spoznajemo da je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi vlastito srce, a godina puno da zacijeli. Spoznajemo da se novcem može kupiti sve, osim sreće i pravog zadovoljstva, spoznajemo kako nije uvijek dovoljno da ti drugi oproste, nego da moraš i sam sebi oprostiti. I najvažnije da spoznaš, da nikoga ne možeš prisiliti da te voli, možeš samo voljeti.
Za biti čovjek tako malo treba. Samo treba ostati u ljubavi, a ljubav je Bog. Često očekujemo gromoglasni, krupni događaj koji će izmijeniti naš život i dati mu konačni pečat, ali ako to nije pobjeda smrti na križu, i to upravo u tvom životu, sa tvojim križom pomoću tvoga prijatelja, brata i spasitelja Isusa Krista onda tvoj život nema smisla. A kako ćeš to provjeriti. Vel.Sudac je jednom prilikom rekao "ako želiš znati tko te voli, ponudi mu dio svoga križa". E pa ponudi ga Isusu i Mariji,oni te vole uvijek bez obzira na sve !!!
