To valjda nema kuće iz koje netko nije bio barem jedan dan na svetoj misi na Humcu za vrijeme devetnice ili pohodio ovo najpoznatije hercegovačko svetište sv. Anti na njegovu svetkovinu.
Kažu ljudi: „Nikad ko' ove godine!“ Diglo se i staro i mlado i sve krenulo vrućim asfaltom izmoliti se oko svečeva kipa na Humac. I danima prije svetkovine, a posebno na uočnicu i kroz cijelu noć i jutro, kolone pješaka i auta slijevale su se ulicama Ljubuškog prema franjevačkom samostanu.
I nehtijući, srce ti zaigra od ponosa, čuđenja i ljubavi prema tom našem puku kad ga vidiš onako odlučnog u hodu na prašnjavoj cesti. Svojim hodočašćenjem pokazuje kako je još spreman na žrtvu. Još vjeruje. Još se nada. Još živi onu Riječ koju su mu stoljećima usađivali kameniti ljudi ovog kamenitog kraja. I zato posebno raduju kolone mladih. Kolone djece. Kolone obitelji. Kolone starih. Kao da kazuju: Evo nas, još nas ima! Niste nam još uspili isisati Evanđelje iz našeg srca i pameti!
I tako je bilo na svim misama koje su slavljene na svečevu svetkovinu, 13. lipnja od 5,6,7,8 i 9 sati.
Svetu misu uočnicu u nedjelju 12. lipnja i svečanu svetu misu na samu svetkovinu u 11,00 sati predslavio je banjolučki biskup mons. Marko Semren uz brojne svećenike koncelebrante.
Za sve vrijeme svetih misa kolone vjernika stajale su u brojnim redovima za ispovijed. Doista su ovi dani milosti, gledajući i po broju podijeljenih sakramenata, bili poput jednog velikog „duhovnog osvježenja“ za cijeli ovaj kraj i narod.
I kao što je sveti Franjo kazao: „Idemo propovijedati, pa ako trebadne i govorit ćemo!“ – tako su ove kolone vjernika koji su hodali i još hodaju prema svetištu svetog Ante na Humcu, bili danas živa propovijed o neugasloj vjeri u snagu molitve, u snagu zagovora, u snagu blagoslova, u snagu žrtve… Vjere u Trojedinog Boga koji je živ: danas, sutra i uvijeke!
