Osvrt prenosimo u cijelosti:
Ono što je zajedničko svim obavezama (obveza nošenja maski, lockdowni, i sada cjepiva) zbog COVID -19 je da su nastale u diktaturi tehnokracije. Pod ovim izrazom mislim na kombinaciju primijenjene znanosti i državotvornosti kao rješenje problema patnje i smrti. Temeljni povijesni kontekst ovog fenomena je stoljetna pretpostavka da se pozitivističko shvaćanje društvenog uvjetovanja pod vodstvom vlade i tehnološka primjena suvremenih znanstvenih otkrića- vidi kao jedini odgovor na ono što mi kršćani poznajemo kao posljedice istočnog grijeha, bilo u fizičkoj ili moralnoj manifestaciji. Danas, lišeni bilo kakvog pozivanja na grijeh, postmoderni ljudi vođeni su jedinstvenom odlučnošću da se riješe svih „zlih“ stvari koje prijete njihovoj individualnoj udobnosti.
Nije da je rad na ublažavanju posljedica zla pogrešan. Dapače, radi se o tome da etički okvir tehnokracije biva potpuno utilitaran. To znači da se mora učiniti sve što je potrebno za maksimiziranje zadovoljstva i uklanjanje patnje, bez obzira na to jesu li sredstva moralno dopuštena ili predložena rješenja stvaraju daleko gore probleme od onog koje se pokušava riješiti. Unutar ove pretpostavke ugrađeno je pogrešno uvjerenje da je bilo kakvo trpljenje protivno ljudskom dostojanstvu.
Kršćanstvo ima drugačiji pogled na to kako se nositi s patnjom i smrću. Prije svega, prepoznajemo da nemamo Božji autoritet, niti ljudski gledano sposobnost iskorijeniti problem zla. Imamo samo prilično skromne kapacitete za ublažavanje posljedica toga. Povijest je više puta dokazala da naši pokušaji uklanjanja patnje i smrti imaju granice. Svaki pokušaj iskorijevanja zla (njegovih korijena i grana), vodi svojevrsnom nužnošću prema počinjenju većih zala. To je zato što je vjera u našu sposobnost da eliminiramo zlo ukorijenjena u ponosu i sama po sebi je izopačeni oblik oholosti, kao i svojevrstan Prometejski duh. Ovo je daleko veća prijetnja ljudskom životu od bilo kojeg virusa koji će ikada postojati, ako je broj smrtnih slučajeva zatočenika gulaga pokazatelj nekakve indikacije.
No, pretpostavimo na trenutak da su sve „odluke“ koje smo bili prisiljeni ispoštovati bile tu radi toga da uklonimo bolest jednom zauvijek. Bi li te odluke i dalje bile opravdane? Moj odgovor je ne. Književnik C.S. Lewis u knjizi Ukidanje čovjeka, kao i Romano Guardini u knjizi Kraj modernog svijeta, uči da je inherentna opasnost moderne tehnologije i državotvornosti to što omogućuje vrlo maloj, ali moćnoj eliti da ima preveliku kontrolu nad životima ljudi. Po svojoj prirodi, tehnologiju uvijek kontrolira mala skupina ljudi, što smo itekako otkrili prošle godine u slučaju društvenih mreža i slobode govora.
Čak ni plemeniti cilj ne može opravdati davanje tolike moći malom broju ljudi, i zašto bi im se uopće dala? Budući da fundamentalni problem koji muči ljudsku povijest nije bolest ili bilo koji drugi štetna fenomen. Temeljni problem koji muči ljudsku povijest je kvarenje ljudskog srca koje je u iskušenju igrati se Boga sa životima drugih ljudi, čak i u ime zdravlja i sigurnosti.
Kao društveni etičar, naučio sam da ne možemo samo apstraktno razmatrati o etičkim implikacijama ljudskog djelovanja – posebno kada razmatramo radnje koje same po sebi nisu suštinski zle, ali ipak ostaju društveno značajne kao pitanja razboritosti. Je li moralno obvezno nošenje maski? Je li stvar savjesti prihvatiti lockdown? Moraju li se ljudi cijepiti?
Koliko god ova pitanja bila važna, u etičke probleme ne ulaze pitanja o nošenju maski, mjerama izolacije (lockdownima) ili cjepivima za iskorjenjivanje virusa. Umjesto toga, moralni je rizik omogućavanje moćnim elitama da daju i nalože odgovore na ta pitanja. Moramo pristupiti takvim odlukama s ozbiljnim realizmom o palom ljudskom stanju i onome što se događa kada pojedinci imaju preveliku moć nad drugima. Pogotovo kada je krajnji cilj „zdravlje i javna sigurnost“.
Jedan od najizrazitijih znakova našeg doba je gotova zaslijepljenost nad činjenicom da se znanost može iskvariti političkim i ekonomskim motivima. Volimo osuđivati naše političare zbog pogrešnih interesa; ali kada god je znanost u pitanju, odjednom ulazimo u bajkovitu zemlju moralne nesavladivosti. Čini se da pretpostavljamo da je sve što ima veze sa „znanošću“ imuno od iskvarenosti ponosa, pohlepe ili žudnje za moći – osobito kada su u pitanju zdravlje i sigurnost ljudi!
Zar nikome ne pada na pamet da bismo, možda upravo kad je u pitanju zdravlje ljudi, mogli doživjeti najveću vjerojatnost moralne korupcije, osobito kad zdravstvu pristupamo kao „industriji“ ili „javnom dobru“? Strah je veliki motivator i prilika za profit i kontrolu.
Iskvarenost znanosti može potjecati iz različitih motiva. Razmotrimo najprije uobičajene uzroke. Prva mogućnost je da sami znanstvenici budu podmićeni ili ucijenjeni kako bi iskrivili svoja istraživanja u političke svrhe ili za ekonomsku korist. Druga mogućnost je kada vidimo očite ekonomske „sukobe interesa“ između nositelja političkih funkcija, znanstvenika i korporativnih interesa u medicinskoj industriji. Da ne spominjemo ponos povezan s isticanjem pojedinca zbog znanstvenih otkrića, ali i nedostatak poniznosti da isti prizna grešku kada se pojave novi dokazi. Spomenuo bih i potiskivanje akademske slobode za „neistomišljenike“ u akademskim krugovima.
Sada ovome možemo dodati politiziranje društveno odgovornog poslovanja kao odgovor na svako neslaganje s glavnim medijskim narativima u vezi s COVIDom-19. Dakle, ne zaboravimo koliko novca Pfizer i druge farmaceutske tvrtke mogu zaraditi na medijskoj i vladinoj naraciji temeljenoj na strahu o pandemiji za koju tvrde da imaju lijek.
Kada god vidimo da se znanost koristi kao opravdanje za program koji izgleda kao kontrola stanovništva – mislim ovdje na psihološku, a ne na reproduktivnu, iako se događa i ovo drugo – onda je vjerojatno korupcija u pitanju. Dopustite mi da pojasnim, kako se korupcija gotovo nikada ravnomjerno ne širi društvenim sustavom. Većina ljudi ima dobre namjere u vezi izvršavanja dužnosti prema višim autoritetima, pa su stoga nesvjesni sudionici u širem planu o kojem i dalje uglavnom ne znaju ništa. Dakle, ne pripisujem ulogu korupcije prosječnom medicinskom djelatniku.
Ipak, kada su takve političke igri u pitanju, netko ili neka skupina vjerojatno djeluje iz koruptivnih motiva kao što su pohlepa, moć ili u ovom slučaju pretjerani strah. Trenutno vrlo jak kandidat za to nije nitko drugi nego dr. Tony Fauci koji je dioničar i u Pfizeru i u laboratoriju u Wuhanu, koji je na početku pandemije izjavio: „Mislim da se više nikada ne bismo trebali rukovati, da budem iskren s Vama. Ne samo da bi bilo dobro spriječiti pandemiju korona virusa, to bi vjerojatno dramatično smanjilo slučajeve gripe u ovoj zemlji”. Takav komentar u kombinaciji s utjecajem u vladi, udjelom u dionicama u vodećoj farmaceutskoj tvrtki za cjepiva i podržavanje i davanje financijske potpore laboratoriju u kojemu je nastao virus je- vrlo sumnjiv.
Čak štoviše, kada vidimo da je sloboda vjeroispovijesti, kretanja, udruživanja, govora i mišljenja potkopana apelima radi općeg dobra, kada je ono o čemu govorimo privatno dobro relativno malog dijela stanovništva, onda nam je jasno da nešto ozbiljno nije u redu. Argument koji iznosim ovdje nije argument radi apsolutiziranja individualne slobode, već argument utemeljen na granicama koje pala ljudska narav nameće nama radi iskorjenjivanja problema patnje i smrti.
Ono što smo mi učinili s odlukama u vezi COVIDa-19, u suprotnosti s Akvincem, jest podrediti opće dobro privatnom dobru pojedinaca, čineći tako opće dobro tuđinskim dobrom za sve ostale. To smo učinili tako što smo individualni život neke osobe (privatno dobro) učinili krajnjom ili konačnom svrhom, prema kojoj se određuje svako drugo dobro. Problem s ovom logikom je što vodi izravno do tiranije. Zapravo, za Akvinca je korištenje zakona za usmjeravanje postupaka ljudi radi privatnog dobra pojedinaca sama definicija tiranije. U skladu s tim, svi moraju izgubiti svoja ljudska prava i pristup legitimnim i nužnim dobrima ljudskog procvata kako relativno mali broj ljudi ne bi umro. Po ovoj logici nitko ne bi smio dopustiti ni vožnju automobila.
Ispravan ljudski i etički odgovor na našu trenutnu situaciju u vezi s COVID-19, posebno s obzirom na to da imamo malo znanstvenog konsenzusa o učinkovitosti političkih odluka, jest da moramo ponizno pristupiti situaciji sa skromnom procjenom onoga što možemo razumno učiniti u svjetlu patnje i smrti. To je pristup temeljen na realizmu zdravog razuma, a ne na strahu od patnje i smrti, niti na oholosti tehnokratskog mišljenja.
Iako imamo obvezu brinuti se za najugroženije, dva neophodna načela društvenog poretka padaju mi na pamet kako bismo to trebali učiniti, a oni su supsidijarnost i solidarnost.
