Cijepljenje protiv viroze COVID-19 znakom je jednakosti povezano sa spašavanjem života. To je cijepljenje medicinski zahvat koji štiti od zaraze koronavirusom, zaustavlja širenje bolesti i sprečava najgori klinički ishod – smrt. Pfizerovo, Modernino ili AstraZenecino cjepivo učinkovit je farmaceutski alat i neupitno rješenje za završetak pandemije.
S takvim podskupom neoborivih premisa zaključak o potrebi, pa i moralnoj obvezi cijepljenja očekivani je rezultat logičkoga procesa. Iz ukopane pozicije vlasništva nad istinom tumače se politički, pravni, etički i javnozdravstveni aspekti cijepljenja. Svaki se prigovor ili sumnja proglašava sebičnom gestom koja ignorira spomenutu premisu službene struke – cijepljenje je život. Ispruženo je rame, stoga, čin altruizma i prihvaćanje znanstveno utemeljene solidarnosti.
Panaceja igle?
No, ta idilična slika borbe protiv zajedničkoga neprijatelja mogla bi se urušiti poput kule od karata ako su početne (ili nametnute?) pretpostavke proizvod loših procjena. Sve je više neugodnih znanstvenih otkrića koja nagrizaju dogmu o panaceji igle: cijepljeni ljudi prenose zarazu, intramuskularna imunizacija uzrokuje pojavu novih sojeva virusa, poput delta varijante, više od polovice novozaraženih u Ujedinjenom Kraljevstvu dva su puta cijepljeni, u Izraelu se bilježi nagli pad učinkovitosti cjepiva… Stoga ne čude izjave znanstvenih savjetnika Hrvatske vade da je »bolje da postoji dio ljudi koji su razvili prirodni imunitet i predstavljaju branu širenja zaraze« i da »cijepljenje nije univerzalno rješenje«.
Pseudoreligija cijepljenja?
Ukratko, bolest COVID-19 je nova viroza, cjepivo je nedovršeni eksperiment, a znanost je konzervativna i spora pa nema konačni pravorijek.
Politička podrška globalnoj imunizaciji nije nužno znanstvena podrška etičkim pozivima »misli na druge« ili »zajedno kroz krizu«. Prava znanost ne poznaje političku korektnost, želje korisnika, niti može biti uvjetovana ucjenom: »ili igla ili grob«.
U takvoj situaciji poštena javna rasprava mora uzeti u obzir postojanje znanstvenih prijepora. Pravna, etička, sociološka, pa i teološka promišljanja o svrhovitosti cijepljenja trebala bi biti izraz otvorenosti različitim mogućim scenarijima i privremenim uvidima. Sudovi ne smiju biti derivat prihvaćanja samo jedne znanstvene opcije ili struje, jer takva misaona isključivost nalikuje vrsti scijentizma u kojem jedna znanstvena pozicija ima pseudoreligijski karakter.
»Ili igla ili grob«
Cijepljenje protiv ospica, primjerice, ima dugu tradiciju i status prihvaćenosti. Cijepljenje protiv COVID-19 to nema. To je tek eksperimentalni medicinski protokol koji je, čini se, više terapija nego preventiva. Stoga nije grijeh sumnjati u vrijednost i učinkovitost ponuđenoga recepta za pandemiju. Politički govor o »svjetlu na kraju tunela« nije nužno znanstveni govor o korisnosti cjepiva. Politička podrška globalnoj imunizaciji nije nužno znanstvena podrška etičkim pozivima »misli na druge« ili »zajedno kroz krizu«. Prava znanost ne poznaje političku korektnost, želje korisnika, niti može biti uvjetovana ucjenom »ili igla ili grob«. Štoviše, prirodne znanosti ne poznaju demokraciju, argument većine, niti samorazumljive istine; proizvod znanstvenih istraživanja jesu »nemilosrdne« nakupine brojaka, čija interpretacija ne smije biti u vlasništvu politike ili ideologije, ali ni u rukama (umišljenih) filantropa.
Narančasta obala i žuti prsluci
Dakle, dozvoljena je pretpostavka da najave obveznoga cijepljenja nemaju znanstveni temelj, već se radi o političkom blefiranju. U slučaju Republike Hrvatske postoje opravdane sumnje da je najava obveze cijepljenja zapravo briga o političkom dojmu, o plaćenom kompromisu, o turističkoj sezoni… Također je jasno da narančasto obojenje hrvatske obale nije epidemiološka boja iz Europskoga centra za prevenciju i kontrolu bolesti (ECDC), već je to političko upozorenje iz Bruxellesa. No, političku sudbinu obveznoga cijepljenja u Europskoj uniji teško je predvidjeti, jer su se otporu ulice odnedavno priključili i žuti prsluci.
Jedno je sigurno: cijepljenje protiv bolesti COVID-19 nije rješavanje jednadžbe s jednom nepoznanicom, nije to »deus ex machina«, nije čarobni štapić, ali nije ni sveta krava (ili zlatno tele) čiji se javnozdravstveni status ne smije propitivati, kritizirati i mijenjati. Bez znanstvenoga konsenzusa, a svakim smo danom sve dalje od njega, cijepljenje nije nikakva moralna kategorija, a nametanje obveze i kontrole može prerasti, upravo prema riječima hrvatskoga teologa, u medicinski aparthejd.
*Valerije Vrček, hrvatski je kemičar, redoviti profesor i predstojnik Zavoda za organsku kemiju Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta u Zagrebu.
