Marko je osvojio srca, pobijedio je kod običnog naroda. Kao i uvijek pokušavam u svemu vidjeti nešto dobro. Dobro je što je srca publike osvojio Marko, a ne npr. Irska ili Švicarska. Dakle publiku nije impresionirao ovaj mali što ne zna što je. Abeceda rodne ideologije je očito došla do slova B pa sad forsiramo binarnost. Zašto naši novinari nisu napadali Marka zato što je vjernik? Pa imali su domaću zadaću – štancanje hrpe članaka kojima će nas senzibilizirati za nečiju nebinarnost, objasniti nam što je to, kako sada i njih treba tolerirati i uzdizati na tron mentalna stanja osoba u kojima oni sami za sebe tvrde da su više osoba. Odmah su nam sve objasnili. Postoji li neki stručnjak u Hrvatskoj koji će imati hrabrosti reći da kada sam za sebe misliš da si više ljudi da to u najmanju ruku nije uobičajeno. Žao mi je što taj mali ne zna što je, mojoj djeci npr. izgleda kao dečko koji je obukao suknju. Djeca su iskrena. Marko mi se isto čini iskren. Zato je i okupio toliko ljudi koji u njemu vide pobjedu Hrvatske, ne samo njega osobno. Veličali smo i reprezentaciju, ali zato što je to bila reprezentacija Hrvatske, ne zato što je to bila reprezentacija Luke Modrića. Svjesni su Hrvati toga, a mislim da su i Luka i Marko. Dobro je što velika većina polako postaje svjesna toga da sve ovo što se na Eurosongu događa nije nimalo bezazleno. Zlo se baš razmahalo, bahati se. Pitam se koliko još toga treba da se uspavana publika probudi.
Zanimljivo kako su se pojedini bojali da će u Hrvatsku doći Eurosong, a istovremeno se ne boje što je došla Ursula von der Leyen koja je preko cijele zgrade Europske komisije stavila zastavu u toliko boja da evo iskreno pojma nemam više koliko skupina i podskupina osjećaja moramo uvažavati i što sve te boje znače. Još će obični gay ljudi biti ugrožena skupina koliko novih stalno dolazi. Ursula je i SMS-ovima naručivala cjepivo od Pfizera, pa je te SMS-ove izgubila, ali evo i o tome se navodno vodi istraga. Možda je ovaj Eurosong zapravo dobar pokazatelj ljudima da se ni o čemu u Hrvatskoj zapravo ne odlučuje, već da se sve radi kako to kaže žiri iz inozemstva. Inače, bit će sad EU izbori, pa evo, tko želi drugačiju Europu ima priliku da se čuje i njihov glas. Iskreno se nadam da će se i domaća i europska publika probuditi.
Naravno sasvim namjerno, a ne slučajno, baš u mjesecu posvećenom Majci i baš pred Hod za život, najbrižnija majka Instagrama Seve ima novu kampanju. Nakon što je pokušala transformirati Hrvatsku evo je opet ustaje u zaštitu žena. Ovaj put pokušava zaštititi pravo žena da ubiju dijete koje nose u utrobi. Ako je to dijete koje se pobaci žensko nema veze, to nije femicid. Istovremeno ovaj tjedan ubojstvo gay osobe od strane druge gay osobe mediji su prenijeli samo kao ubojstvo. Da je heteroseksualna osoba ubila gay osobu to bi onda bio zločin iz mržnje. Seve je u šoku što za ubojstvo djeteta treba skoro pola hrvatske plaće. Ja sam isto u šoku što ljudi misle da je to tako jeftino. Ali baš i nije. Platiš i dušom. Severina i masa žena koja njenu akciju podržavaju srcima i smatraju se humanima u šoku su što postoje liječnici u Hrvatskoj koji ne žele učiniti pobačaj. Kažu treba im zabraniti priziv savjesti. Ponavlja se narativ naprednih borkinja za ljudska prava – zabraniti mišljenje svakom čovjeku koji misli suprotno od njih, takvima se ne trebaju priznati ljudska prava. Severina je zapravo opasna kombinacija. Popularnost i propagiranje zla, isto dva u jedan. Pitam se kako se njena pjesma ”Rođeno moje” uklapa u ovaj njen novi narativ. Nekada mi je ta pjesma baš bila draga jer pjeva o ljubavi prema djetetu. Sada ju gledam iz sasvim druge perspektive. Djeteta koje pjeva majci – najveće borbe najmanji vode.
Pobačaj nije i ne može biti ljudsko pravo. Ljudsko pravo može biti život. Pobačaj je pravo da usmrtiš drugi život u određenom stupnju razvoja tog života. Udaljenost između pobačaja i ubojstva je zapravo porođajni kanal. Kada dijete napusti majčinu utrobu njegovo usmrćenje se smatra ubojstvom. Dok je u majčinoj utrobi smatra se pobačajem. Pobačaj nije reproduktivno zdravlje jer trudnoća nije bolest. Trudnoća je stanje u kojem nosiš drugi život. Apsurdi oko pobačaja su jednostavno nevjerojatni. Pobačaj kao ideja ženskog prava je toliko neobranjiv da je zapravo nevjerojatno da i dalje neki stvarno misle da u utrobi trudnice nije dijete. Pa što je onda? Predlažem eksperiment. Pustite da prođe 9 mjeseci od začeća pa ćemo nakon poroda utvrditi što bude kada se razvoj do kraja termina porođaja dopusti. Ubojstvo trudnice je po zakonu teško ubojstvo, dvostruko ubojstvo. Dakle ako je dvostruko onda valjda znači da ubiješ dvije osobe. A ne osobu i nakupinu stanica. Pobačaj djeteta za koje liječnici smatraju da će se roditi s teškoćama u razvoju se opravdava humanošću. Pa pod tom izlikom možemo ubiti sve rođene koji se ne uklapaju u zadani zdravstveni narativ. No, što ako rodite zdravo dijete i ono se nakon par godina razboli? Hoće li u budućnosti takvi roditelji imati pravo da ga usmrte ako to požele? Ako je rješenje toliko jednostavno, onda evo takvom prezentacijom humanizma možemo uvelike olakšati posao svim onim roditeljima, liječnicima i medicinskim sestrama koji se brinu i za takvu djecu. Budimo progresivni, zašto se ograničiti samo na djecu, pa možemo tom logikom dati pravo bilo kome da ubije i bilo koju odraslu osobu koja se razboli od neke neizlječive bolesti ili koja postane invalid.
Postoje razne životne situacije, okolnosti i problemi. Smrt nije rješenje. Smrt nikada nije rješenje. Smrt djeteta u majčinoj utrobi koje je tek počelo živjeti i čije srce kuca pod majčinim srcem, čiji je DNK drugačiji od majčinog, djeteta koje nema pravo glasa, smrt djeteta koje će kroz koji mjesec ako mu date šansu narasti dovoljno veliko da se rodi… smrt tog nedužnog bića jednostavno nije rješenje. Majčin komoditet, dobar glas, karijera, strah od toga što će ljudi reći… to su zapravo stvarni razlozi većine pobačaja. Ne zaboravimo na buduće očeve. Koliki od njih su odgovorni za pobačaje jer ne žele to dijete. Ne žele dijete s tom ženom. Neke majke i očevi dijete jednostavno – ne žele. Koliko god to bilo teško za shvatiti i dalje dajem prednost djetetovom pravu na život ispred njihovog prava da ga ne žele. Jer roditelji izbor imaju. Imaju izbor izabrati život ili smrt djeteta koje nikom ništa nije skrivilo. Nerođeno dijete ga nema. Koja je razlika ako dijete od dva mjeseca starosti bacite u kantu za smeće i ako dijete od 9 mjeseci bacite u kantu za smeće? Dijete od 9 mjeseci ipak ima šansu da preživi, ako ga niste usmrtili ranije, dijete od 2 mjeseca nema. Ako ga stvarno ne želite nemojte ga ubiti. Možda će ga neki drugi ljudi voljeti.
Zaista živimo u kulturi smrti. Kulturi koja negira osnovne postavke života. Kulturi koja sve materijalno stavlja ispred života, koja je podredila sve kapitalu, a ne čovjeku. Kulturi koja pojedine manjine i njihove percepcije stvarnosti agresivno nameće tihoj većini. To radi jako uspješno dugi niz godina i toliko smo se već navikli na te ideje da im se više ne čudimo. Takav svijet srlja u propast. Ali nije to čitav svijet. To je uglavnom samo naš, kršćanski svijet. Naša ”napredna” zapadna civilizacija koja drugim kulturama u kojima prevladavaju druge religije vjerojatno izgleda kao Rimsko carstvo pred propast. U većini drugih religija ove ideje koje se nama nameću se nitko ne usudi ni spomenuti. Imamo aktualnu vlast u našem glavnom gradu koja nagradu javno i ponosno dodjeljuje ženi koja je usmrtila dijete toliko veliko da bi samo moglo živjeti bez nje. Oni nju smatraju hrabrom. Bome je, ne boji se ona gdje će joj duša. No kao što to uvijek biva, svaka sila za vremena. Ovih dana odjednom svi imaju svoje tumačenje Svetog pisma. Meni se čini da bi nama laicima bilo sasvim dovoljno držati se deset Božjih zapovijedi. Jedna od njih je: Ne ubij. Treba i ljubiti bližnjega svoga. Ali Boga iznad svega. Koliko je meni poznato Bog nikada ne odobrava grijeh. Dao nam je slobodu izbora, ne prisiljava nas da moramo biti dobri. Ali ne sjećam se da sam ikada na ijednoj svetoj misi čula da je Bog odobrio grijeh. Čula jesam da ga je oprostio duši koja se za njega iskreno pokajala. Ne želim se ja upuštati u tumačenja, na teži način sam u životu naučila da neke stvari jednostavno moraš prepustiti u Božje ruke. Ali svaki tjedan vam iskreno govorim samo ono što ja mislim i osjećam. Bog je gospodar svega. Ništa se može ni pomaknuti bez njegovog dopuštenja. Zna on zašto nešto dopušta. On je život. On nije smrt. On je život vječni. Netko je jednom rekao: svi zagovornici prava na pobačaj su već rođeni. Ako je Bog nekome dao život, otkud nekom čovjeku pravo da taj život uzme? Je li čovjek iznad Boga? Može li onda taj isti čovjek život vratiti, kao što je Isus Lazaru? Koliko ja znam to nijednom čovjeku nije uspjelo. Osim Isusu. Ali on nije bio samo čovjek. On je bio i jest Bog. Je li vam ikada palo na pamet da u odnosu na sve druge religije gotovo uvijek baš našeg Boga napadaju? Što mislite, je li onda on pravi? Ja mislim da jest. I znam da će na kraju pobijediti život. Gospa nam je više puta rekla da je obitelj zadnja oko koje će se voditi bitka između Boga i sotone. Čini mi se da bitka traje, na čijoj ste strani?
Piše: Helena Valentić | vinkulja.hr
