Dragi svijete koji se u Kristu uvijek nanovo rađaš! Idemo učiniti ono što možemo. A puno toga možemo. Pozivam subraću svećenike da razderu svoja koljena u molitvi, kako bi se probila Božja riječ u naša srca. Za to trebaju sati i sati, dan i dani. Evo nam poziva Božjega. Svi znamo kakvi smo. Kapelica, klecalo, krunica, i pred presveto. Sad kad nismo s narodom, još više se od nas traži. Ovo nije vrijeme za privatne nedovršene poslove, nego vrijeme slično Kristovoj revnosti u pustinji.
A ipak je i vrijeme kad moramo dovikivati iz te pustinje: Dragi mladi, dragi vjernici! Hoću da vas na ljeto, kad budete u kratkim hlačama, vidim sa žuljavim koljenima. Kleknimo i klečimo. Vrijeme je da otkriješ monaha u sebi. Svatko od nas to u sebi nosi. Bog očito duhovnu kuću gradi, vrijeme je da se i graditelji pomuče.
Otkrijmo svi srca i ljudskost u sebi. Ne bojmo se za ekonomiju, građevine, privredu. Bit će svega, ako nas bude. Hoćemo li rađati, moliti, slaviti Boga, ljubiti jedni druge, opraštati, pomagati, sve graditi iznova.
Čujemo se još. Puno vas volim!
