Intervju koji je na HRT-u trajao skoro pedeset minuta sadrži mnoštvo nedorečenosti, ali se prvi put moglo čuti mišljenje biskupa o molitvi krunice na trgovima, Hodu (za život), protestima (pretpostavljam protiv COVID-a), dijalogu među kršćanima. Nastojat ću u ovom odgovoru ukazati, tj. zamoliti nadbiskupa Uzinića da promisli o svojim stavovima. Pretpostavljam, in bona fide, da je zbog nepoznavanja materije izrekao neistinite tvrdnje u nedavnom intervjuu.
Ako budete htjeli gledati intervjuu, onda Vam savjetujem da premotate trideset minuta monotonije i započnete gledati intervju na trideset četvrtoj minuti. U toj se minuti Bolković okuražio toliko da je odlučio postaviti konkretno pitanje biskupu Uziniću vezano uz djelovanje kršćana u društvu. Pitanje je u svojoj perfidnosti sadržavalo formulaciju da bi „kršćanske vrijednosti“ trebalo promicati „s jednim blagim izričajem koji neće nikoga povrijediti“.
Zanimljivo. Zasigurno je ovo bila misao vodilja mnogih posvećenih osoba (benediktinaca, dominikanaca, franjevaca, isusovaca, lazarista) kada su išli u poganske zemlje. Očito je da Bolković, koji se predstavlja kao intelektualac, nije upoznat s poviješću širenja kršćanstva. S druge strane, blagi izričaj se ne može koristiti kada živimo u društvu kojem se promiču sodomija, spolni odnosi prije braka, pobačaj, korupcija… Blagi izričaj može biti u osobnom susretu s pojedincem, upozoravajući ga da ono što čini nije moralno. Očigledno je Bolković, dok je studirao na Filozofskom fakultetu, zamijenio definiciju moralne nevinosti i amorala. Možda bi trebao ponovno odslušati kolegij iz Etike.
Ipak, Bolković nije na tome stao. Tvrdi da u društvu ne bi trebale postojati podjele. Da, slažem se. Ako Bolković ne zna, postojalo je društvo bez podjela i takozvani progresivisti su ga uništili. Zvalo se kršćanluk – Christendom, ali je bilo razoreno zbog Francuske revolucije i potrebe Crkve da služi interesima države. Od tada u društvu postoji podjela na ljevicu i desnicu.
Nadalje, Bolković kao tipičan salonski ljevičar, tvrdi da je jednom dijelu društva moljenje javne krunice enervantno (nije se usudio reći hrvatsku riječ iritantno). Smatra da klečavci stvaraju sliku o katoličanstvu kao provokaciji. Opet bi se Bolković začudio, ali kršćanstvo je provokacija. Pogledajmo primjer sv. Pavla, koji je započeo svoju teodiceju u Ateni navještajem nepoznatog Boga, koji je stvorio svijet i sve na njemu, ali taj Bog, kako kaže sv. Pavao, ne prebiva u rukotvorenim hramovima i ne treba poslugu ljudskih ruku (usp. Dj 17, 24 – 25). Pavao je srušio stari sustav vjerovanja kao bi Platonov Demiurg mogao prijeći iz razuma u srca ljudi. Zar to nije bila provokacija sustavu tadašnjih vrijednosti?
Koliko god problematične bile teze gospodina Bolkovića, još je problematičniji odgovor nadbiskupa Uzinića. Ako budete gledali intervjuu uočit ćete da se nadbiskup Uzinić u odgovoru odmah složio s Bolkovićem, tvrdeći da provokacija „nije poticaj za življenje većih vrijednosti, za postojanje boljim čovjekom i ne doprinosi smirivanju tenzija u društvu nego ih još više povećava“. Što su veće vrijednosti? Zna li biskup Uzinić tko definira „veće vrijednosti“?
Vrijednost, ako se odmaknemo od ekonomskog značenja pojma, su neupitno povezne s odnosom prema Bogu, iako modernističke teorije tvrde, vjerojatno je nadbiskup Uzinić s njima upoznat, da je društvo, pozivajući se na F. Nietzschea, uspjelo prevladati sve vrijednosti u postupku međuljudskog konsenzusa. Drugim riječima, društvo određuje što su veće vrijednosti. Što će takvom društvu Bog? Zastupa li onda nadbiskup Uzinić stav da veće vrijednosti treba društvo odrediti, a ne religija? Ako izgubimo nadosjetilnu predodžbu o vrijednosti, onda se vraćamo na marksističko shvaćanje materije. Bog u takvom shvaćanju stvarnosti nije potreban, čak je i nepoželjan.
Nadalje, kaže nadbiskup da se provokacijom ne postaje bolji čovjek? Očito nadbiskup nikada nije pratio neki športski događaj. Sjetimo se samo Hrvatske kada je 2018. igrala u Rusiji polufinale Svjetskog prvenstva protiv Engleske. Provokacija engleskih novinara prije početka utakmice dala je dodatnu snagu našim igračima. Nadbiskup bi se začudio da u športu uz tenzije postoje čak i religijske provokacije.
Mnogima je u sjećanju, barem je meni ostao u sjećanju, boksački meč između Mikea Tysona i Evandera Holyfielda. Da, onaj prvi iz 1996. za WBA titulu u superteškoj kategoriji. Holyfield, kršćanin koji je više puta u javnosti svjedočio svoju vjeru, doživio je brojne napade zbog svoje vjere od muhamedovca Mikea Tysona. Na konferenciji prije meča Mike Tyson je rekao sljedeće: „Što bih trebao učiniti kada ga nokautiram? Poškropiti ga svetom vodom?“. I dok je Mike Tyson uzvikivao: „Allah Akbar“ prije ulaska u ring; Holyfield je ušao u tišini s natpisom na svome ogrtaču iz Poslanice Filipljanima: „Sve mogu u Onome koji me jača!“.
Poslije neočekivane pobjede, mediji su je predstavili kao pobjedu Davida protiv Golijata, Holyfield je rekao: „Dajem slavu Bogu. Isus je živ. Moj Bog je jedini istinski Bog…“. Ovaj će meč i kasnije Mike Tyson spominjati kao trenutak nakon kojeg je preispitivao neke od temeljnih stavova u svome životu. Zašto? Zato što ga je primjer i ustrajnost Holyfielda za Krista šokirali, a slično je rekao i o. Ante Gabrić: „A ne bih ništa drugo ni želio, nego biti žrtva. Gori, brate pa izgori potpuno!… Treba se pretvoriti u kandilo, koje gori pred oltarom. Tako čovjek ispuni svoj život i ujedno dade život drugima“.
Primjer Holyfielda pokazuje da na provokacije ne možemo odgovoriti smirivanjem tenzija, jer druga strana – sekularisti u našem slučaju – neće stati s provokacijama. Njihov cilj je vrlo jasan. Nestanak Katoličke Crkve kao Tijela Isusa Krista. Crkva može po njima postojati kao nevladina organizacija, ali ne kao institucija evangelizacije. I ova teza nadbiskupa Uzinića o smirivanju tenzija je krajnje smiješna i apsurdna. Ako nema tenzija zbog vjere koju ispovijedamo, zar onda možemo reći da slijedimo primjer Isusa iz Nazareta? Tenzije postoje i u osobnim odnosima, a kako da ne postoje u idejama koje su toliko različite?
Nadbiskup Uzinić me ovim modernističkim protucrkvenim načinom razmišljanja podsjetio na jednu scenu iz „Gospodara prstenova: Dvije kule“, koju imate i u knjizi i u filmu. Kralj Rohana, Theoden, kaže sljedeće: „Neću riskirati otvoreni rat“, a Aragorn mu odgovara: „Otvoreni rat je pred tobom, riskirao ti to ili ne“. Uistinu, Crkva se u zadnjih dvjesto godina nalazi u velikom duhovnom boju ili kulturnom ratu sa sekularistima. Želja nadbiskupa Uzinića nije ostvariva uz jačanje protunaravne ideologije kojoj napose danas svjedočimo. Prvo su modernisti tražili pravnu legalizaciju rastave, pa pobačaja, a zatim su sodomiti dobili pravo na Zapadu da “sklapaju brakove“ i posvajaju djecu, sada vidimo, koliko mogu uočiti čitajući Narod.hr, da se i pedofilija pojavljuje u nekim zapadnoeuropskim državama. Zar ćemo morati čekati na otvorenu pojavu sotonizma – gradnju hramova Sotoni i žrtvovanje djece – da reagiramo protiv “vrijednosti“ koje nam se nameću? To je bratsko pitanje za nadbiskupa Uzinića.
Iz odgovora nadbiskupa Uzinića shvatljivo je, svakome tko ima grano salis, da je njemu neprihvatljivo da se moli krunica na javnim trgovima. Tvrdi sljedeće: „Previše je tu populizma. Mislim da je tu izmiješan politički populizam koji se koristi vjerskim motivima, kao i vjerski populizam koji se zanosi političkim idejama. Da je zapravo i jedno i drugo u tome svemu prisutno“. Opet pogrešno. Nadbiskupe, populizam ima za cilj poboljšanje položaja niže i srednje klase u društvu. U političkom populizmu u središtu je narod, a kod molitve krunice na javnim trgovima u središtu je Bog. Što je to vjerski populizam? Meni se čini da nadbiskup ne zna što je to vjerski populizam pa ću pokušati objasniti. Vjerski populizam se pojavljuje kada pojedini klerici kao jezuit James Martin ili njemački biskupi – oni koji podržavaju Sinodalni put, žele približiti vjeru pripadnicima LGBT+ populacije tako da potonji ne mijenjaju svoj život. To je vjerski populizam. Manipuliranje vjerom i pogrešno tumačenje nauka Crkve da bi se približili masama.
Nije samo nadbiskup Uzinić stao na tome da je protiv krunice na Trgu nego je rekao da misli kako bi se biskupi „trebali malo odlučnije ograditi od toga i reći da to nije način na koji Crkva djeluje. I da Crkva kao takva ne stoji iza takvih pokreta“. Zanimljivo. Kakav je to pokret? Muškaraca laika koji mole krunicu, koji se spontano okupljaju na trgovima da mole za obraćenje svijeta. Ovo je vrlo opasno, jer jedan nadbiskup, želi da se ukine pokret molitve krunice. Mate, zašto ti smeta molitva krunice? Očito nadbiskup Uzinić nije svjestan da se muška javna molitva krunice ne održava samo u Hrvatskoj nego i svugdje po svijetu. Ako se može održavati na komunističkoj Kubi, zašto bi onda bio problem da se održava u Hrvatskoj?
I za vjernike koji se okupljaju na trgovima rekao je nadbiskup da se „predstavljaju kao vjernici“. Što bi to trebalo značiti? Zar nadbiskup smatra da muškarci koji mole krunicu nisu vjernici. Zar nadbiskup Uzinić daje sebi za pravo da krštene muškarce klasificira kao varalice i lažove? Drugačije se ne može objasniti dio izjave „predstavljaju kao vjernici“. Molio bih, jer očito nisam učio za vrijeme studiranja teoloških znanosti, nadbiskupa Uzinića da kaže što je to vjernik? Očigledno definicija iz Katekizma Katoličke crkve (od br. 166 do br. 169) više nije prikladna. Ili da pitamo aktivisticu Anu Jurčić? Ženu koja snima blasfemične pjesme i video zapise protiv referenduma o braku, a nadbiskup Uzinić joj je ove godine na Veliki četvrtak oprao noge u riječkoj katedrali sv. Vida. Oče nadbiskupe, mislim da je to što Vi činite vjerski populizam.
Indolog Bolković je bio ushićen odgovorom nadbiskupa Uzinića pa je još jednom okuražen odlučio progovoriti o modelima koji nisu svojstveni “hrvatskom kršćanstvu“. Naravno, da postoje razliku između regionalnih tradicija, ali što to nije svojstveno “hrvatskom kršćanstvu“? Bolković tvrdi da su to „bučni modeli… nekih akcija, okupljanja, slavljenja na način američkog Zapada“. Zar bismo isto mogli reći i za procesiju za svetkovinu Tijelova? Naime, taj običaj su katolici u Hrvatskoj preuzeli utjecajem Zapada. Dakle, neke stvari su prihvatljive Bolkoviću, a neke nisu. Od objektivnog novinara najednom Bolković postaje subjektivan. Ali nadbiskup Uzinić se nije usprotivio tezi nego je naprotiv samo rekao potiho DA.
To je dalo snagu Uziniću da još jednom kaže tezu protiv molitve na trgovima. Nadbiskup je zatim rekao: „Recimo ove molitve na trgovima su uvezene iz Poljske. Čak ih je i Poljska biskupska konferencija osudila i ogradila se od njihovog pokretača, a u nas se to nastavlja“. Odakle informacija nadbiskupu Uziniću da je Poljska biskupska konferencija osudila molitvu krunice na trgovima? Ovo je laž. Nadbiskupe, izrekli ste laž.
Dakle, Poljska biskupska konferencija nije osudila niti se ogradila od molitve krunice na trgovima. Možda bi nadbiskup Uzinić prije nego iz krivih izvora formira svoje mišljenje pita neke od Hrvata, kao Gorana Andrijanića, koji žive u Poljskoj za mišljenje. Ako je Poljska biskupska konferencija zabranila javnu mušku molitvu krunicu, zašto je onda prije nekoliko mjeseci, osam tisuća Poljaka, predvođeni klericima, marširalo ulicama grada Bydgoszcza? I zar je moguće, ako je PBK osudila molitvu krunice, da su se u Bydgoszczi katolički laici, članovi pokreta za molitvu krunice, okupili na molitvi u lokalnoj katoličkoj bazilici? Uz to, ne postoji niti jedna izjava niti dokument izdan od Poljske biskupske konferencije koji osuđuje molitvu krunice.
Ipak, nadbiskup Uzinić ima drugačiju viziju Crkve. Tvrdi sljedeće: „Treba, na kraju krajeva, na kršćanski način uključiti se u ovo društvo i mijenjati to društvo iznutra. Davati svoj doprinos. Ne samo očekivati od drugih, pa čak i onih kojima smo povjerili vlast da nešto naprave, nego mi sami sa svoje strane trebamo nešto napraviti“. U čemu je onda problem da se moli krunica na trgovima? Očigledno nadbiskup Uzinić dijeli Rahnerov pogled na budućnost kršćanstva. Rahner je rekao da će „kršćanin budućnosti biti mistik ili uopće neće biti kršćanin“. Jezuitski filozof je pritom mislio na prvi oblik mistike, na njezin ‘transcendentalni’ oblik, koji je imanentan kršćanskom životu. Ali iz tog misticizma se treba razviti novi oblik evangelizacije.
Izgleda da je nadbiskup Uzinić usvojio Rahnerov pogled na stvarnost, ali je pritom zaboravio da proces nove evangelizacije treba započeti od tih mističnih kršćana. Upravo su mistici u srednjem vijeku, Hildegarda iz Bingena ili još kasnije Katarina Sijenska, bili primjeri onih kršćana koji su svojom vjerom utjecali i na druge ljude, pa čak i vladare, oko sebe. Biti kršćanin ne znači da se možemo zatvoriti u ugodno okruženje i zaboraviti na svijet jer nevjernici trebaju Boga. Živimo u stoljeću koje bilježi najveću stopu usamljenosti, depresije i samoubojstava.
Isto tako nadbiskup Uzinić bi trebao biti svjestan da ovom poganskom svijetu ne treba Ljetna škola teologije na kojoj će gošća biti Tina Beatie. Ako je netko zaboravio, onda ću ga podsjetiti. Ova feministička teologinja smatra da treba ozakoniti pobačaj. Kako može biti primjereno da na skupu katoličkih teologa govori žena koja zagovara pobačaj? Uostalom u svojim radovima začeto je dijete nazvala „daškom života“, a ne životom – ali zašto bi nešto što živi bilo najprije dašak, a tek nekada kasnije beba?
Ili zašto je nadbiskup Uzinić za predavača ovogodišnje Ljetne škole teologije u Rijeci pozvao dominikanca Timothyja Radcliffe, nekadašnjeg Vrhovnog poglavara Reda propovjednika? O. Radcliffe je poznat po svojim čestim javnim intervencijama za veće prihvaćanje sodomije (homoseksualnosti) i smatra da bi se sodomiti trebali rediti za svećenike. Glasine koje kolaju crkvenim kuloarima, barem u dominikanskim krugovima, tvrde da o. Radcliffe živi sa svojim partnerom. Što nije pretjerani šok jer o. Radcliffe predvodi zloglasne “sodomitske mise“ u Sohou, u Londonu. Zar ovakav “teolog“ treba mladim hrvatskim teolozima govoriti o Bogu? Teško da se pozivanje ovakvog predavača može nazvati osluškivanjem Duha Svetoga.
I ovom prilikom preporučujem i pozivam nadbiskupa Uzinića da dođe na molitvu krunice na Trg bana Jelačića da vidi djeluje li tamo Duh Božji ili ne.
Autor članka se potpisuje pod imenom Veliki inkvizitor
—- — —-
U nastavku odgovora možete pročitati transkripciju problematičnih dijelova razgovora nadbiskupa Uzinića s Romanom Bolkovićem.
Bolković, od 33:48 do 34:30, kaže sljedeće: „Moramo djelovati odgovorno tako da ne stvaramo podjele. No, s druge strane postoje neki pokreti koji promičući neke teme stvaraju velike podjele. Kako djelovati i promicati kršćanske vrijednosti s jednim blagim izričajem koji neće nikoga povrijediti. Mislim, mogu to kazati i otvorenije. Imamo danas, ovo klečanje koje, ne želim ulaziti u ničiju motivaciju, na neki način zaista stvara sliku o katoličanstvu kao nečemu što je provokacija, što mnoge, mislim, jednostavno čini eto enervantnim (iritiranim). Je li to pravi način da se iznesu vlastite vrijednosti i svrhe za koje se živi?
Nadbiskup Uzinić, od 34:41 do 38:34, kaže sljedeće: „Ja osobno mislim da to nije pravi način i o tome sam već i u nekim propovijedima govorio. Mislim da ste Vi dobro rekli da je to nešto što želi isprovocirati druge, a ono što provocira (a) nije poticaj za življenje većih vrijednosti, za postojanje boljim čovjekom i što ne doprinosi smirivanju tenzija u društvu nego ih još više povećava to svakako nije dobro. I ja ne vjerujem, ne mogu prihvatiti, da bi to bilo baš ono što je nadahnuto od Duha Božjega i što bi trebalo biti nešto što nas motivira. Previše je tu populizma. Mislim da je tu izmiješan politički populizam koji se koristi vjerskim motivima, kao i vjerski populizam koji se zanosi političkim idejama. Da je zapravo i jedno i drugo u tome svemu prisutno. Mislim da bismo se mi trebali, ne ulazeći u pravo svakoga da na svoj način izražava svoje stavove pa i da moli javno na trgovima, to je pitanje slobode u koje ja ne ulazim; ali mislim da bismo se mi trebali malo odlučnije ograditi od toga i reći da to nije način na koji Crkva djeluje. I da Crkva kao takva ne stoji iza takvih pokreta. Međutim, bojim se da u mnogim stvarima nismo dovoljno odlučni da jasno kažemo ono što bismo trebali reći. Čini se da ponekad nismo dovoljno odlučni da upozorimo na neke pojave bojeći kakav će biti odjek kod onih koji se predstavljaju kao vjernici. Nekako, kao da dozvoljavamo takvim grupama da nas vode, umjesto da mi kao oni koji su u Crkvi dobili zadaću vodstva, preuzmemo vodstvo i usmjeravamo ljude u onom smjeru kojim bi trebalo ići. Ja mislim da ovaj smjer u kojem trenutno neki naši vjernici idu nije dobar i da on zapravo pogoduje (toj) polarizaciji društva i (tim) sukobima, koji ovo društvo ne vode prema dobru. Što napraviti? Ja smatram da svatko od nas treba krenuti, upravo na način koji ste Vi rekli, biti mali influencer, krenuti od sebe samoga. Mi ne možemo, nažalost, svijet promijeniti od drugih nego svatko od nas treba pokušati mijenjati svijet od sebe. Ja sam sebe najprije trebam promijeniti i biti onaj koji na taj način utječe i pokreće promjenu, i u sredinu u kojoj živi(m), i stvara određene krugove koji žive drugačijom logikom. Ja mislim da sam uspio upravo na taj način stvoriti jedan krug ljudi koji mi zapravo pomažu u mom poslanju i bez kojih ne bi mogao vršiti svoje poslanje. I u svojoj Riječkoj nadbiskupiji zapravo na taj način želim nastaviti djelovati. Ja sam svjestan da sam samo jedan pojedinac i da ja ne mogu ništa. Ali želim stvarati jedno ozračje u kojem ćemo svi mi polako stvarati jedno drugačije ozračje, ozračje prihvaćanja, ozračje zauzetosti za druge, ozračje u kojem će Isus Krist biti prepoznatljiv ne po onom što mi govorimo nego po onom što mi živimo, po načinu na koji se ponašamo“.
Bolković, od 39:47 do 40:13, kaže sljedeće: „Ne činili li se Vama da sada kada možemo živjeti puninu tog svog vjerskog života, sada jednom aplicirani modeli koji čak nisu ni svojstveni hrvatskom kršćanstvu… Meni se ti bučni modeli, mislim ovo, nekih akcija, okupljanja, slavljenja na način američkog Zapada čine sasvim nesvojstveni“.
Nadbiskup Uzinić automatski (u 40:14) odgovara „Da“.
Nadbiskup Uzinić, od 40:44 do 43:41, kaže sljedeće: „Vi ste zapravo rekli sad u svom izlaganju jednu stvar koju treba primijetiti da je zapravo što se događa kod nas i kroz te pokrete nešto što je uvezeno izvana. Recimo ove molitve na trgovima su uvezene iz Poljske. Čak ih je i Poljska biskupska konferencija osudila i ogradila se od njihovog pokretača, a u nas se to nastavlja. Tamo je to bila zapravo jedna politička agenda. Vidio sam, i uz nekih komentara toga, da iz toga stoje određene političke ideje i želje da se zauzme nekakvo mjesto na tom političkom tržištu onih koji su predvodnici tih pokreta. Ja znam da sada govorim stvari koje njima neće biti drage čuti, ali ja smatram da se mi od toga doista trebamo kao Crkva ograditi i da to nije način na koji Crkva treba djelovati niti vjernici laici da trebaju moliti. Ali vratite se u obitelj. Nama je najvažnija molitva nakon euharistije, ili zajedno s euharistijom, obiteljska molitva. Ona je potpuno zapuštena i zanemarena. Nećemo mi vratiti vjeru i vjerski život u naše mlađe generacije molitvom na trgovima. Ali hoćemo molitvom u obitelji ili vjerskim životom u vlastitim obiteljima. Tu se treba vratiti i na tom treba graditi svoju vjeru. Međutim, ovo izlaženje van je nešto što… Jedna tako i sa mitinzima, protestima, hodovima za ovo ili za ono… To je sve uvezeno iz Amerike i nema toliko… Kao što su i neki skupovi iz tog protestantskog miljeja, sada samo s nekakvim katoličkim naglascima. Ali ja poštujem sve to. Znam da ljudi imaju potrebu i za tim. Uredu je to, ali ne možemo na tom graditi sve. Nije kršćanstvo moguće svesti samo na to da se ja dobro osjećam, da sam radostan, da ja pjevam, jer nije sve pjesma. Nakon pjesme, nakon radosti, treba krenuti u konkretni život i prignuti se nad onima koji su pogaženi, poniženi. Treba, na kraju krajeva, na kršćanski način se uključiti u ovo društvo i mijenjati to društvo iznutra. Davati svoj doprinos. Ne samo očekivati od drugih, pa čak i onima kojima smo povjerili vlast da nešto naprave, nego mi sami sa svoje strane trebamo nešto napraviti. Dakle, mi smo pozvani biti u zajedništvu, sudjelovati u poslanju Crkve, ali kao kršćani graditi zajedno s drugima. Nismo mi tu sami. Poštujući druge, dijalogizirajući s drugima, graditi društvo u kojem jesmo“.
Bolković kaže, od 43:41 do 43:57, sljedeće: „Sada kada ste spomenuli protestantizam da Vas se krivo ne shvati. Vi ste i u Dubrovniku za mediteranske teološke škole bili prepoznati kao čovjek koji je inkluzivan, koji uvažava i druga mišljenje. Čak su Vas i tada opet kritizirali, što je nevjerojatno…“.
Na to mu Uzinić, od 43:57 do 45:50, odgovara: „Ne govorim ja o protestantizmu kao nešto negativno, nego ja bi volio da se prepozna također i doprinos protestantski karizmatskom pokretu i glazbi. Kao što sam nedavno na jednoj krizmi pozvao krizmanike da čitaju Sveto pismo i odao sam priznanje evangeličkim crkvama i protestantskim zajednicama koje su zapravo nama katolicima pomogle ponovno otkriti Sveto pismo. Da, taj susret koji se počeo događati u Dubrovniku kao Ljetna škola teologije, a nastavlja se sa mediteranskim teološkim susretima u Rijeci je susret na teološkoj razini između eminentnih profesora, stručnjacima za pojedina područja, i studenata različitih sveučilišta sa našeg područja u kojem smo željeli potaknuti dijalog među kršćanskim studentima, pripadnicima različitih crkava. Dijalog na temelju teologije, dijalog uz pomoć profesora pravoslavnih, protestantskih, evangeličkih i katoličkih. Omogućiti im da se kroz teologiju susretnu i da kroz teologiju razvijaju unutarcrkveni dijalog i dijalog sa svim kršćanima“.
Izvor teksta:quovadisecclesia.com