Problem je u onima koji velikom narodu nametnu patuljke s dirigentskom palicom da im vode slavlje. A Hrvati doista jesu veliki narod kad iz njih mogu narasti ovakvi divovi koji u mjesec dana osvoje svijet, nogometni.
Vlast koja je zanemarila puls naroda i njegove emocije, počela je odbrojavati vrijeme svog odlaska. Tako se ne “vlada” ljudima, tako se ne ponaša odgovorna uprava, vlast, a pogotovo ne ona koja želi trajati i opstati. Emocije su sila, snaga ljudi, a pogotovo naroda. Tko to ne razumije i ne prepoznaje, plaća mu je u porazu, izbornom ili još drastičnijem. Ljudi vide, pamte nepravde, nepravde stvaraju emocije, emocije se skupljaju i dođu do kritične točke kada postanu problem nacionalnih razmjera. Tamo gdje se tišina silom utjeruje, tamo nastaje najjača buka.
Vlast koja je zanemarila puls naroda i njegove emocije, počela je odbrojavati vrijeme svog odlaska. A pogotovo kada se ide inatiti tom narodu kao što je bio slučaj sa sramotnim isključivanjem mikrofona Thompsonu usred pjesme. Potom su još potjerali nogometaše s pozornice kao da su to neki šmrkavci i tako ih poniziti.
Zaista vrhunac političkog amaterizma i gluposti. Tako se ne “vlada” ljudima, tako se ne ponaša odgovorna uprava, vlast, a pogotovo ne ona koja želi trajati i opstati. Emocije su sila, snaga ljudi, a pogotovo naroda. Tko to ne razumije i ne prepoznaje, plaća mu je u porazu, izbornom ili još drastičnijem. Tako je bilo u prošloj državi, tako je bilo svim vlastima ovoga svijeta i vremena. Tako će biti i ovim filistrima koji misle da mogu napraviti neku nacionalnu koheziju s malo patriotizma, onda red zloćudnog antifašizma, pa malo slatkorječivog manipuliranja. “I svi sretni.”
Ne ide to tako. Ljudi vide, pamte nepravde, nepravde stvaraju emocije, emocije se skupljaju i dođu do kritične točke kada postanu problem nacionalnih razmjera.
Planetarni sjaj nogometaša se ne može preuzeti ako se provede malo vremena u njihovoj blizini ili svlačionici. Svjetlo nije prelazno, ono nastaje unutarnjim procesima. Potrebno je prihvatiti izazov, krenuti u bitku, izložiti se naporima, porazu, da bi se postalo pobjednikom. Tek tada se pali svijetlo u čovjeku. Sve ostalo je kozmetika u cilju prikupljanja političkih bodova. A kada se Luki Modriću, Zlatku Daliću i pobjedničkoj ekipi onako uvali vritnjak na pozornici ti bodovi postaju jalovi.
I zato to ne može na dobro izaći.
Potom još slušati Krešimira Dolenčića koji izjavljuje kako je predstava bila gotova jer je isteklo vrijeme jest vrhunac političke gluposti i slijepila. Dolenčić je takav kakav jest. Problem je u onima koji velikom narodu nametnu patuljke s dirigentskom palicom da im vode slavlje. A Hrvati doista jesu veliki narod kad iz njih mogu narasti ovakvi divovi koji u mjesec dana osvoje svijet, nogometni.
Osim patuljaka koji ne razumiju svijet divova, tu je i priličan broj klimavaca koji misle “da nije trebalo pozivati Thompsona i kvariti narodu veselju”. Uljuđeni malograđanski establišment misli da nam ne treba ono što nas dijeli nego ono što nas ujedinjuje. Dakle ne Thompson, nego Dolenčić.
Ta uljuđena intelektualna scena domaćih palamudaša biranim riječima objašnjava kako može “Lijepa li si”, ali “Čavoglave” ne jer je to fašizam i crnokošuljaštvo. Doduše i u “Lijepa li si” im je sporno spominjanje Hercegbosne, ali, eto kalkulantski su spremni na taj ustupak.
Međutim, žive ljude nije moguće secirati, a da ostanu živi i da ostanu ljudi, pa tako ni Luku Modrića ili Zlatka Dalića koji su poželjeli Thompsona sa izborom iz cijelog njegovog repertoara. To jednostavno ne ide. Jednako je i s narodom. Ili ga prihvatiti sa svim njegovim pjesmama ili biti siguran da će narod odbaciti one koji nameću svoje pjesme.
Uostalom, ima li i jedan uspješni hrvatski sportaš, koji postiže svjetske rezultate slušajući “Let 3” ili Milu Kekina? Nisam čuo za takvog.
To je zato što te pjesme ne pokreću, što u njima nema života, nema onoga što daju snagu?
Hrvatsku nije moguće secirati pa iz nje nešto uzeti, a nešto zakopati duboko u zemlju. To ne ide. To su mnogi pokušali i propali. Samo glup čovjek misli da je to moguće, da je Hrvatsku moguće odvojiti od Bleiburga, križnih putova, komunističkih zločina. Takva Hrvatska ne postoji, niti će ikada postojati. Svatko tko misli da je to moguće, nije za političke utakmice. Može pokušati na silu, pomoću raznih manipulacija, veza, korupcije, zaigrati neku utakmicu, ali će brzo pasti u svojem neznanju, ne poznavanju pravila igre, ali i zbog prezira ostalih igrača i publike prema sili koja ga je nametnula i postavila u igru.
Emocije i pamćenje naroda je prirodni refleks održanja, uvjet postojanja. One se bude i jačaju kada se nameće zaborav užasa i nepravdi. Užasi i nepravde imaju svoje uzroke i silnice koje su ih provele i ljudi ih pamte kako bi ih slijedeći puta preživjeli. To iskustvo i znanje prenose na svoje mlade naraštaje.
Kada je pisana predaja iskustva narodu oduzeta, onda se to iskustvo prenosi usmenom predajom ili pjesmom. Tako je uvijek bilo pa i te večeri slavlja
Slaba je korist to osuđivati, tome se izrugivati, kako to antife čine iz svojih sigurnih utvrda i s pozicija moći.
Želja nogometaša i simbolika Thompsona jest bila upravo zbog toga. Sjetiti se u trenutku slavlja i pobjede svih onih koji su zaslužni za to, a nema ih više jer su pali od ruke moćnika čiji krvni ili ideološki slijednici i danas vladaju Lijepom našom.
Ali još važnija od te bila je predaja tog nacionalnog iskustva, tog nacionalnog pamćenja na teror, na opasnost mladima. A mladih je te večeri bilo najviše. S onakvim lopovskim isključivanjem razglasa ta je poruka postala još snažnija. Kratka i jasna kao i to stišavanje zvuka. Jer tamo gdje se tišina silom utjeruje, tamo nastaje najjača buka. Logično, zar ne?
Marko Jurić/projektvelebit.com
