Gdje se izgubila tišina u Međugorju? Rudolf Baier

Gdje se izgubila tišina u Međugorju?

Vrhunac je hodočasničke sezone, ljeto je i vrućina. Ipak, sve to ne može biti izgovor za ono u što se Međugorje pretvorilo. Oko crkve i vanjskog oltara neprestani žamor, hodanje, dovikivanje u svako doba dana, na žalost, najviše za vrijeme liturgijskih slavlja i večernjeg molitvenog programa. 

Nema poštovanja prema Misteriju i svetosti obreda koji se upravo događa na oltaru. A zbog Njega se došlo na hodočašće.
Na Brdu ukazanja i Križevcu ista je stvar: važnije je napraviti fotografiju ili selfy nego ostati u tišini pred nevidljivom stvarnošću Milosti. Glasno se priča, prepričava, dogovara i možda tek usputno pomoli. Nema osjećaja za drugog, za mjesto koje je tu za sve i zato se tišinom poštuje prostor drugoga.

Tišina nije samo vanjska odsutnost buke. Tišina srca, a onda i jezika je prije svega unutarnji stav duše, izraz strahopoštovanja pred Bogom, stav poniznosti pred Božjom teofanijom (objavom). U biti, prava i dobra šutnja karakteristika je onih osoba koje uvijek žele ustupiti svoje mjesto drugima, a povrh svega potpuno drukčijem od sebe, tj. Bogu.

Tišina je važan preduvjet dubokoj i kontemplativnoj molitvi. Molitva je u biti tišina.

Vjernici i hodočasnici koji dolaze u Međugorje, dolaze susresti Gospu i preko nje se daju voditi do Isusa. Za ovaj susret potrebna je tišina. Za ovo iskustvo nadnaravnog, potrebno je tišinom ostaviti mjesto za ovog Drugog. Za saslušati ono što nam Drugi ima reći, potrebno je zašutjeti!

Zato vas pitam dragi hodočasnici u Međugorju, na vanjskom oltaru oko crkve, u crkvi, na Brdu ukazanja, na Križevcu, gdje ste izgubili tišinu?

Hodočašće nije izlet, niti šetnja, niti trening, niti druženje… Hodočašće je hod mrtvljenja tijela, kako bi se duša lakše uzdigla k nebeskim stvarnostima. Kako bi se lakše susreo Glas koji je bio od početaka, koji nam i danas želi nešto reći kako bi nam pomogao uklopiti se u Božansku pjesmu Života. Hodočašće je svjestan odabir izlaska iz buke svijeta, kako bi se u tišini esencijalnog lakše čuo taj Glas. Zato, dragi hodočasnici, ne dozvolite da se buka svijeta, kaos srca i nered osjetila preseli i na ova naša sveta Međugorska mjesta. Lako ćemo izgubiti tišinu, ali bez tišine, nećemo čuti Glas! Onda hodočašće i nema nekog smisla.

Znati poštivati tišina i znakove upozorenja za tišinu, odraz su i naše kulture i odgoja. Baš kao i način oblačenja. Naše ponašanje i naše odijevanje upriličuju se mjestu na kojem smo. Trebali bi se drugačije ponašati i oblačiti na plaži, drugačije u gradu, drugačije na poslu ili u crkvi. Svako mjesto ima svoja pravila ponašanja. Današnji ljudi, pa onda i mi vjernici, pokazujemo velike rupe neznanja u kulturi, odgoju i bontonu. Vidljivo je kako nas nitko nije odgajao, nego smo znanje o svijetu preuzeli sa Tv-a ili ulice. Jedna od glavnih zadaća obitelji je i odgojiti dijete, dati mu znanje o lijepom i čednom ponašanju i oblačenju u životu. Uloga majke i oca je, ne samo dati život djetetu, nego ga i odgojiti da teži ljepoti, skladu, čistoći… odnosno izvoru svega dobrog, a to je Bog.

Zato, dragi hodočasnici, nemojte svojim nedoličnim oblačenjem ili ponašanjem ostavljati ružnu sliku neukusa i neznanja, nereda i nemorala u Međugorju, mjestu u koje je došla Najljepša među ženama kako bi ostavila komad Neba na zemlji. Umjesto da ga prljamo, naučimo se u tišini uzimati od Neba i nositi ga svojim kućama kako bi i ona mjesta odakle dolazimo postala odsjaj reda, ljepote i sklada. I tišine!

Paula Tomić/medjugorje-info.com