Film Joker svrstava se u psihološki triler i socijalnu dramu koja pomalo koketira s političkom satirom i nije komedija kao što su neki možda očekivali, no nije niti film o Jokeru kakvim smo ga do sada poznavali. Dugo najavljivani samostalni film o Jokeru, vjerojatno najzloglasnijem stripovskom negativcu ikada kojega je utjelovio Joaquin Phoenix u naslovnoj ulozi, izazvao je kontroverze i rasprave o nasilju, jer film zbilja jest nasilan, ali ni prvi ni zadnji takav. Kakav god publicitet bio, to je publicitet koji će privući publiku u kina. Koliko će to nekome biti plus, a koliko minus, neka svatko procijeni za sebe.
A je li film doista toliko dobar? Pročitajte u izvrsnom osvrtu fra Danijela Maljura!
Dakle, kao prvo Isus nije Joker. A sad, krenimo redom…
Rijetki su filmovi, a da nisu horori, u kojima publika izlazi iz kina jer ne može više gledati scene koje se prikazuju. Sa jedne strane, na pamet mi ovdje padaju neke komedije koje uopće nisu smješne i neki ozbiljni filmovi koji su toliko loši da su smješni. Sa druge strane, imamo filmove, poput Pasije i Jokera, koji su ozbiljni filmovi i toliko dobro napravljeni da svojim hiper realizmom ostavljaju ljude u iznimnoj nelagodi, a čovjek je biće koje po instinktu izbjegava nelagodu. Zato nije ni čudo, da su u kino dvoranama neke, u početku, zauzete stolice na kraju ostale prazne.
Ovaj film nije za svakoga. U početku lagana psihička nelagoda kasnije postaje toliko opterećenje da će čovjek osjetiti duboku neobjašnjivu jezu i kao da mu prijeti neka smrtna pogibelj. Nešto slično kao kad uđete u mračnu sobu i ne možete napipati šalter za paljenje svjetla, a znate da je tu. A JEDNOSTAVNO GA SADA NE MOŽETE NAĆI! Tko može izdržati takvu razinu psihičkog pritiska, svjedočit će jednom od najboljih karakterizacija likova u povijesti filma. U većini filmova obično je sve to nekako površno. Na primjer... zašto je osoba A opljačkala banku? Odgovor, zato jer želi novac. I to je to. Nema nikakvih opisanih dubljih motiva. Ovdje, u Jokeru, pratimo slomljenog glavnog junaka kako postaje još slomljeniji i točno znamo kako i zašto se nešto dogodilo. Možemo ga razumjeti, a to je ono zastrašujuće.
Dostojevski i Kafka bi nesumnjivo ocjenili film visokim ocjenama, svako iz svoga razloga. Prvi, jer je glavni lik prikazan iznimno uvjerljivo. Bez problema možemo zamisliti Jokera umjesto Rodiona Raskoljnikova ili Fjodora Karamazova. Eto, na kojoj je razini filmska karakterizacija Arthura Flecka (pravo Jokerovo ime)! A i Kafka bi bilo oduševljen (ako je to ikako moguće) jer bi rekao da je jako sličnu priču napisao prije 100 godina kada je optužio društvo za nesretnu sudbinu Jozefa K. Za njega je pojedinac postao nebitan. Zapravo, postao je neprijatelj i moralo ga se optužiti zato što je pojedinac, a ne dio društva, zlatnog teleta modernog doba. Nesretni Arthur, ionako bolestan, koje šanse ima kada ga to isto društvo uzme na zub i proglasi neprijateljem? Prepustiti se i potonuti, sudbina je obojice žalosnih protagonista.
Joker je doista bio prezren, odbačen od ljudi i vičan patnjama, ili kao što kaže u jednom trenutku: „Nisam u svom životu imao niti jedan jedini sretan dan!“ Pljuvali su ga, rugali su mu se, ismijavali ga, ponižavali i tukli. I sve to od kada zna za sebe. Jednostavno morate suosjećati sa njime. Ali, suosjećati ne znači automatski i opravdati njegove pogrešne odluke koje su bile uvjetovane društvenim pritiskom. To je razlika između njega i Isusa. Dok je Isus, odbačen i prezren od društva imao nadnaravnu stvarnost na koju se mogao osloniti, Joker to nije imao. On je bio „homo sine deo“, čovjek bez Boga. Čovjek bez nade i onda automatski bez ljubavi. Postao je ničeovski natčovjek jer drugog izbora nije imao. Bog ne postoji, a čovjek je odvratan. Silom prilika, ako želi preživjeti mora postati natčovjek, mesijanski tip. Ali na njegovu žalost, samo je jedan Natčovjek i Mesijanski Tip. Sve ostalo su đavolske kopije, a to znači da je i Joker postao vražji sluga. Šteta. Arthur Fleck je pokazatelj kako i dobar čovjek, ako nema Boga, može postati loš.
