IDOLOPOKLONSTVO
Ono se „sastoji u tom da se učini bogom i časti ono što nije Bog. Idolopoklonstvo je kad čovjek časti i štuje neko stvorenje namjesto Boga: dakle krivog boga ili zloduha ili moć, užitak, novac itd.”[1]
Ono je „početak, uzrok i kraj svakog zla”[2].
Razmotrimo ga u Sv. Pismu[3] u tri paradigmatske okolnosti:
Prvo: nepovoljna situacija neizvjesnosti pri odsutnosti Boga i Mojsija kod izlaska iz Egipta[4]:
Narod više ne može izdržati i pokušava se svojim silama osigurati: od svojih dragocjenosti proizvodi si lažnog boga - zlatno tele. Bulji u njega i biva zasljepljen te završava klanjajući se idolu lažne sigurnosti!
Drugo: povoljna situacija upravitelja iz Isusove prispodobe[5].
Daje mu se uprava nad zalihama hrane i pića i zadatak da hrani sluge gospodarove[6]. No on, zasljepljen vlašću, hrani i opija samo sebe, a one kojima treba služiti maltretira[7] i tako upada u idolopoklonstvo vlasti, manipulacije i terora.
Treće: situacija velike pomutnje: povezanost očaranosti, prisile i ponuđenih povlastica.
Antikrist, lažni Krist koji dobiva vlast od Sotone, opčinjuje svojom moći, plaši strahovladom i zavodi privremenim povlasticama[8]. Zaveden i uplašen, čovjek mu se poklanja. Klanjanje idolu Zvijeri-Antikrista na vrhuncu borbe između dobra i zla predstavlja dovršetak idolopoklonstva u izopačenoj fascinaciji konstruiranim spektaklom, strahovladom i vremenitom lažnom sigurnošću.
U sva tri slučaja na djelu je zasljepljenost koja se rađa iz ograničenog utiska stvarnosti pod vidom osobnog interesa. Od svega vidim samo svoj interes i pokušavam ga zgrabiti. Time se blokira stvarni događaj i veliki potencijal koji on skriva[9].
Kako pokazuje Jean-Luc Marion, vrlo je zavodljiva iluzija da ću, klanjajući se sjajnom idolu, na lak način zadobiti božanski položaj.[10]
No idol je kao zrcalo: ne otvara mi prostor, nego me zatvara u mene samog.[11] Vraća me u moju ograničenost i tako rađa frustracijom.
Idolopoklonički svijet je virtualan, umjetno je konstruiran na ruševinama pravoga svijeta.
Obećava puno, daje samo privid, brzo propada i vodi u propast.[12
ZDRAVSTVENA KRIZA
Naše okolnosti zdravstvene krize slične su onima iz biblijskih primjera:
s jedne strane neizvjesnost i strah; s druge strane manifestacija moći i pritisci povezani s obećanjem povlastica ili čak samo temeljnih ljudskih prava koja su prethodno uskraćena. Također, neki su se zatekli u povoljnoj situaciji s velikim zalihama.
Stoga u zabrinutosti da ne bismo skrenuli u idolatriju propitujemo aktualnu stvarnost. Činimo to u dobroj vjeri, zajedno s brojnim tražiteljima istine, u odgovornosti za cjelovito dobro čovjeka: za njegovo tjelesno zdravlje, ali i za ono duševno i duhovno – za vječno dobro!
Pitanja[13] se oslanjanju na argumente za koje su dostupni izvori[14].
1. Zašto je izmijenjena definicija[15] pandemije pa se zaraze s neusporedivo manjom smrtnošću od prijašnjih[16] mogu predstaviti kao ogromni problem?
2. Potvrđeno je da PCR test može biti lažno pozitivan i negativan
i da bez kliničkih i epidemioloških podataka nije dovoljno pouzdano sredstvo za dijagnozu[17].
Kako to onda da je proglašen „zlatnim standardom”, njegovi rezultati se neprestano ističu kao mjerilo i mnogi se samo na temelju njih šalju u izolaciju i time uskraćuju za osnovna ljudska prava?
3. Zašto se liječnicima u liječenju Covida-19 ne dopušta upotreba dokazanih povoljnih lijekova, koji su inače odobreni za druge bolesti i stanja (kao što su: hidroskiklorokin, ivermektin, budesonid i fluvoxamin), a odobren je izrazito skup i nedokazani remdesivir i drugi vrtoglavo skupi lijekovi poput baricitinida i molnupiravira[18]?
4. Zašto se ne poštuje sloboda izbora i sustavno se diskriminira i ucjenjuje one koji su u savjesti donijeli slobodnu odluku da se ne će cijepiti, premda se i cijepljeni mogu zaraziti, biti asimptomatski prenositelji zaraze, oboljeti i umrijeti?
5. Zašto se izbjegava govor o imunitetu općenito i ozbiljnije ne vrjednuje specifični imunitet razvijen preboljenjem?[19] Zašto se kroz statistike ne pokaže utjecaj preboljenja na broj umrlih? Zašto se ne priznaju serološki testovi kojima se dokazuje postojanje antitijela i testovi za određivanje staničnog višegodišnjeg imuniteta?[20] Je li doista jedino cjepivo zaštita od virusa?
6. Zašto se javnost ozbiljnije ne upoznaje s posljedicama cijepljenja, osobito s mogućnošću dugoročnih nuspojava[21] (npr. da li smo sigurni da se mRNA iz cjepiva ne može ugraditi u naš genom?[22]) Jako su istaknuti umrli s covidom, a ne čujemo gotovo ništa o štetama zbog nesavršenog cjepiva.[23] Nije li to pristrano?
7. Kako opravdati inzistentno uvjeravanje da je cjepivo sigurno i učinkovito kad je ono nedovoljno provjereno[24] i u situacijama kad nitko ne preuzima odgovornost za moguće štete[25]? Kongregacija za nauk vjere Katoličke Crkve se ograničila na vrjednovanje moralnosti covid-cjepiva, a procjenu učinkovitosti i sigurnosti prepustila je nadležnim ustanovama[26]. Kako vjerovati ustanovama da je cjepivo sigurno ako one ne žele snositi nikakvu odgovornost za moguću štetu?
8. Jesu li zdravstvene organizacije i pojedini liječnici i znanstvenici neovisni od unosne farmaceutske industrije i političkih lobija?
9. Zašto je neistinama, poluinformacijama i manipulacijama iz javnosti istisnuta tema o vezi cjepiva s pobačajima?[27] Kako to da u Hrvatskoj – zemlji u kojoj se velika većina izjašnjava kršćanima –
još uvijek nema cjepiva čistog od pobačaja, dok crkveni dokumenti kao jedan od nužnih uvjeta za izvanrednu mogućnost čak i privremenog pasivnog prihvaćanja cjepiva okaljanih pobačajem – traže aktivnu borbu za moralno čista cjepiva?[28] Nije li ovo konformizam s kulturom smrti?[29]
10. Stopa preživjelih kod oboljelih od covida mlađih od 20 godina je 99,997%.[30]
Zašto se onda promiče cijepljenje djece? Zašto se promiču stroge mjere za suzbijanje njihove zaraze i koji je učinak tih mjera na njihov psihički i društveni razvoj?
11. Utječe li možda profit na strategiju testiranja, izbor lijekova i nametanje cjepiva?[31]
12. S kojim pravom su stožeri civilne zaštite koristili zastrašivanje[32] kao način rada i tko ih sada nadzire da ne nastave činiti isto?
13. Postoje li čvrsti znanstveni dokazi koji opravdavaju neke unutarcrkvene mjere, kao npr. zabranu redovitog načina primanja Svete Pričesti?
14. I konačno, ako ima toliko nelogičnosti, zašto se ušutkavaju oni koji propituju.
Polazišta za ova pitanja nisu vjerovanja, nego činjenice. Dobronamjerna i argumentirana rasprava je poželjna.
Neprihvatljivo je pak ušutkivanje i ignoriranje. Bez pravih odgovora nema ni odgovornosti – za cjelovito dobro čovjeka. Tu nema ni ljubavi, već smo pred opasnom prijetnjom da se podvrgnemo glasnijima i moćnijima iskazujući im nedopušteno poklonstvo – idolopoklonstvo.
IDOLATRIJA
U srži idolatrije je volja za moć[33]
- paraznanost želi vladati uz pomoć tehnologije,
- parapolitiika uz pomoć totalitarizma,
- parareligija autoritarnošću i nasiljem nad savješću[34].
Uza sve poštovanje i priznanje onoga što je ispravno, kao što je iskrena briga za zdravlje, pomaganje bolesnima i mnogo drugoga plemenitoga, jako je zabrinjavajuće kad nesavršene ljudske djelatnosti, ustanove i pojedinci počinju koristiti religijsko pojmovlje pa traže apsolutno povjerenje u sebe, proglašavaju svoje tvrdnje konačne istine, nude sigurno spasenje, nesavršena sredstva kao psuedo-sakramente i ekskomuniciraju one koji imaju drugačija uvjerenja.
Svima nam treba upozorenje: ne pretjerujmo! Samo smo ljudi! Jedino Bogu ide vjera, a svemu ljudskom - provjera! Ne namećimo ništa silom, koliko god nam se činilo da je naš stav ispravan! Pokažimo vrijednost plodovima!
Antiidolatrija nije borba protiv čovjeka, nego protiv zla neistine i Oca laži. Zto se nemojmo boriti jedni protiv drugih i ne pristajmo na zavađivanje.
Bilo bi lijepo kad bismo se oko traženja istine i kvalitetnih odgovora više angažirali i unutar Crkve.
Bogu hvala za sve dobro[35], no smijemo li reći da ne trebamo bolje i da je sve bilo ispravno?
Može li Sinoda na koju nas poziva papa Franjo biti prilika za obnovljeno jedinstvo kroz zajedničko obraćenje? - u neprevarljivom „osjećaju vjere” danom nam svima u zajedništvu: „od biskupa sve do posljednjih vjernika laika”[36].
Sveto Pismo Novoga Zavjeta počinje sljedećim riječima: „U početku bijaše Riječ-Logos, po njoj sve postade i svemu što postade u njoj bijaše život”[37]. Ta božanska Riječ-Logos – tijelom postala je Isus Krist, temelj razumnosti i logičnosti. Stati na stranu logičnosti znači stati na strani Krista-Logosa,
a pristati na nelogičnost znači ući u zonu Antikrista.
Pozvani smo na ispravno klanjanje - logikèn latreían[38]. To je poklonstvo Kristovoj logičnosti, Kristu Istini. Jedino Istina može nas osloboditi! Istina je zahtjev ljubavi i u njoj je sloboda neotuđiva!
Stoga, dragi brate i sestro, smiješ i trebaš tražiti istinu, promišljati i propitivati i imaš neotuđivo pravo slobodno i odgovorno izabirati po svojoj savjesti. Nisi sam u toj borbi!
Ako ti se sloboda i život izvana suzbijaju – iznutra i za vječnost nitko ti ih bez tvoga pristanka ne može oduzeti. Kako veli E. Hemingway kroz lik starca: Možeš me uništiti, ali ne možeš pobijediti![39]
Svako svjesno prepuštanje neistini krade slobodu. Ne daj zlu ni mali prst, jer moglo bi te cijelog progutati!
Kristova logika je darivanje, a ne oduzimanje života!
Uđimo u Njegovu logiku! - za trajno i cjelovito dobro čovjeka!
Evo naše nade: Proći kroz vrata ljubavi, milosrdne ljubavi koja nam vraća izgubljenu dušu, daje snagu i utjehu – i otvarati ta vrata drugima.
Pred prijetnjom idolopoklonstva, u dubini duše, u svetištu savjesti – Bog nas jača, tješi i obećava čvrstu i vječnu sigurnost pozivajući nas da mu se predamo. On nam govori:
“Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.
Nemoj imati drugih bogova uz mene.
Ne pravi sebi idole [...] Ne klanjaj im se niti im služi.”[40]
Piše: Br. Dražen Marija Vargašević, dr.sc.phil.
