Hvala mu na otvorenosti. Frank je držao da je svugdje, a pogotovo u dnevnom tisku, važno imati i drugu stranu, onaj audietur et altera pars.
Iako se i sam nije slagao sa mnom u svemu, Frank je želio pustiti i puštati, slobode radi, da pišem. Da pišem o čemu god hoću na način na koji ja držim da bi se trebalo pisati. Otpora, izvana, iznutra, je bilo mnogo, uistinu bezrazložnog, jer ispadne, da oni koji se kunu u slobodu drže tu slobodu slobodnom samo za svoje istomišljenike.
Kako god, počeo sam pisati u siječnju 2017. i pisao sam do prosinca 2017. Moja prva kolumna, prvi tekst je bio o 25. godišnjici međunarodnog priznanja Hrvatske.
Sa slobodom sam počeo, sa slobodom završavam.
Preporučeno mi je, nakon što sam poslao kolumnu o generalu Praljku, da pišem neku drugu temu. O Došašću, iako sam prethodno već pisao o navedenome. Meni se pak činilo da je iznimno važno progovoriti o Praljku iz kuta o kojem se nije pisalo, pogotovo ne u Novom listu. Tekst sam poslao i s time završio.
Kako nije ugledao svjetlo dana, objavljujem ga na webu Radija Skaut na kojem ću i dalje pisati moje komentare društvenih događanja. Hvala još jednom svima koji su imali viziju slobode i otvorenosti. Ja pak radije biram ne pisati, nego pisati sluganski. Živjela sloboda”, napisao je Miletić na facebooku.
ZABRANJENA KOLUMNA
General Praljak. Radije časna smrt, nego besraman život
Sokrat je bio grčki filozof koji se bavio krucijalnim pitanjima razlikovanja dobra od zla. Optužen je, lažno, da kvari mladež. Praljak je optužen lažno, zbog političkih interesa tzv. međunarodne zajednice. Sokrat nije bježao, predao se je i bilo mu je suđeno radi filozofskih uvjerenja od kojih nije bio spreman odustati. Ni Praljak nije bježao nego se predao sudu odlučan u namjeri da na sudu obrani svoju čast i čast hrvatskog naroda. Sokrat je popio otrov jer nije htio da ga pogube zbog zakona koji nije zakon jer je nepravedan u sebi.
Praljak bi, jer je već odslužio veći dio izrečene kazne, uskoro bio pušten na slobodu, ali je također popio otrov jer je presuda njemu nepravedna u sebi. A, stigmu ratnog zločinca nije želio nositi na svojim leđima jer on ratni zločinac naprosto – nije.
I Sokrat i Praljak svaki u svojoj dimenziji i u svoje vrijeme, živjeli su ovaj život tako da su bili spremni umrijeti za vlastite ideale. Nedugo nakon Sokratove smrti Atenjani su shvatili strašni čin nepravde i rehabilitirali ovog velikog filozofa. I hrvatskom će narodu ostati zadaća Praljku dati mjesto koje mu pripada: na pijedestalu ratnika i umjetnika koji su za slobodu i čast svog naroda bili spremni žrtvovati vlastiti život.
Mediji, strani i susjedski pogotovo, namjerno i svjesno prešućuju Generalove posljednje riječi: „Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac i s prijezirom odbacujem vašu presudu!“
Zločesto se ističe sam čin ispijanja otrova poistovjećujući navedeno s činom nacističkog zlikovca Goringa, iako je potonji osuđen na smrt, a ovdje je Praljak trebao izaći na slobodu. Praljkov čin je ustvari jasni pokazatelj da je njegova savjest čista, a da mu je istina važnija čak i od vlastita života.
Časna smrt, kako ju zovu u pojedinim kulturama, je nerijetko vojnicima prihvatljivija od besramnog života. Nama je, preko knjiga i filmske umjetnosti poznat harakiri, samoubojstvo samuraja, drevnih japanskih vitezova koji su tim činom iskazivali svoju ratničku čast.
Nije ovo lako pojmiti današnjoj generaciji klinaca, a kako vidimo, nije lako prihvatiti herojstvo ni svima onima koji su se devedesetih skrivali po podrumima vlastitog kukavičluka. Nas pak kao kršćane boli što si je general oduzeo život.
Crkva ne odobrava čin samoubojstva, ali ipak ostavlja nadu za osobe koje su ga počinile pa tako u Katekizmu katoličke crkve stoji:
“Ne treba očajavati glede vječnoga spasa osoba koje su same sebe usmrtile. Bog im može, putovima koji su samo njemu znani, pružiti priliku spasonosnog kajanja. Crkva moli za one koji su si oduzeli život.”
Posebno pak, imamo pravo biti osjetljivi, kada se radi o hrvatskim braniteljima koji su najbolje godine svoga života dali za slobodu domovine, a pritom i sami zadobili rane na duši koje teško zacjeljuju. Zato se i imamo pravo ufati u Božansko milosrđe koje će natkriliti svaku tamu.
Tako gledajući, Praljakov čin ne možemo svesti na razinu pukog suicida kao što to ne možemo učiniti niti s jednim suicidom hrvatskih branitelja.
Sudovi nečasti i njihove sluge
I u našoj zemlji smo svjedoci mnogih epiloga sudova koji su sramni u svojoj biti. Ljudima kojima su milijune pokrali, opraštaju se dugovi. Malom čovjeku sjedaju ovrhe na svaki neplaćeni račun. Tom istom malom čovjeku stižu rigorozne kazne za svaku vožnju preko ograničenja. A bogati ubijaju ljude, čine desetke i desetke prometnih prekršaja i bivaju oslobođeni.
Ovaj svijet je prepun nepravde. I Isus je imao iskustava s nepoštenim sudovima i s izdajnicima iz vlastitih redova. Znamo kako je završio, na montiranom procesu, on Spasitelj prečisti osuđen je na smrt razapinjanjem na drvetu križa. Mi se trebamo zapitati kolika je odgovornost hrvatskih političara koji su svojim diplomatskim neaktivnostima dopustili da se dogode sramotne presude hrvatskim generalima.
Sjećate li se svih onih koji su u potrazi za podrškom vlastitim ambicijama obilazili svjetske centre moći i koji su se spremno stavili u njihovu službu blateći Domovinski rat, političare i generale koji su ga iznijeli? Tužitelji vlastitog naroda važni su svjetskim moćnicima jer im pomažu u formalno pravnoj raspodjeli krivnje na sve narode uključene u ratove na području bivše Jugoslavije.
Na taj način pere se i savjest međunarodne zajednice koja je rat mogla zaustaviti, samo da je to htjela, ali ako su u toj priči svi negativci onda nema njihove moralne odgovornosti. Nisu samo pokajnički hodočasnici krivi za haaški epilog.
Sjetimo se i kako je svojedobno ministarstvo kulture, za vrijeme dok mu je na čelu bila Andrea Zlatar, odlučilo da general Praljak mora plaćati poreze za šund literaturu za 18 knjiga o Domovinskom ratu i ratu u BiH iako knjige obiluju preslikama autentičnih dokumenata koje je Praljak sam nabavljao, ponekad i na crnom tržištu.
Doista, imaju li uopće obraza svi ti naši političari koji su kukavički okretali glavu od Praljka dok je bio živ? Da imaju i zrno srama, utopili bi se u tom vlastitom sramu bezličnosti i šutjeli bi nadajući se da će prašina zaborava prekriti njihovu bijedu.
Tuđman je još u prosincu 1998. na otvaranju vojne škole Ban Josip Jelačić proročanski govorio o haaškim optužnicama koje se pišu protiv državnog vrha i protiv generala. Tuđman je jasno istaknuo kako svijetu treba reći da Hrvati nisu zločinci, da smo branili svoju zemlju i svoj narod.
Predsjednik je pozvao na jedinstvo vojske, države i naroda rekavši da nema nikakvog odstupanja od te istine. Pa ipak, najveći problem našeg naroda je taj da poslije Tuđmana nismo imali državnike, nismo imali političare sa stavom, imali smo i imamo hrpu karijerista, dobar broj onih koji bi mamu prodali za šaku srebrnjaka.
A što ti je stado bez pastira. Ništa, hrpa uplašenih ovaca koje ne znaju kuda krenuti, kome se utjecati. Bosna i Hercegovina je dva puta službeno molila pomoć hrvatske vojske protiv srpskog agresora. Hrvatska je pomogla. Stotine tisuća muslimanskih izbjeglica bilo je smješteno u Hrvatskoj, između ostaloga i u domu Slobodana Praljka.
Bosna bi šaptom pala od ruke srpskog okupatora da nije imala hrvatske ratnike koji su prvi pružali organizirani otpor. Degutantno je slušati, gledati i čitati, heroje dnevnih boravaka, anemične političare i strašljive kvazidržavnike, sve one od 2000. pa na ovamo, koji se usuđuju danas docirati na ovu situaciju, a do jučer su se pravili blesavi, zatvarajući oči na vapaje naših haaških uznika.
U kopernikanskom zaokretu, oni koji su do jučer puhali u isti rog: „Locirati, uhititi, transferirati“, ti isti „kolege“, danas se zgražaju i lažno jecaju nad sudbinom generala Praljka. Gospodo, nemojte. Ako Boga poznajete, nemojte, a ako Boga ne poznajete, opet – nemojte.
Igre moćnika
Svaki rat je strašan. I ne postoji sveti rat. Svaki rat ostavlja ucviljene obitelji, majke i očeve bez djece, djecu bez očeva i majki. Svaki rat čini rane preduboke. Nažalost i u tome ratu u Bosni i Hercegovini dogodile su se strašne stvari. Velika tragedija bio je sukob između Hrvata i Bošnjaka, do njega nije trebalo doći, a koliko su za njega krivi Izetbegovićevo oklijevanje i stav kojeg je dugo propagirao kako to nije njihov rat ili procjena dijela Herceg-bosanskih političara da treba učiniti tvorevinu po uzoru na Republiku Srpsku drugo je pitanje.
Odgovor na njega dat će povijest i povjesničari, ali ostaje činjenica da je Republika Srpska danas realnost. Utjecaj stranih obavještajaca također nije beznačajan u povijesti hrvatsko-bošnjačkog sukoba. U tom sukobu dogodili su se grozni zločini poput onog u Ahmićima. Pojedinci koji su ih učinili za njih moraju odgovarati.
No, jednako tako pojedinci moraju odgovarati za zločine počinjene nad Hrvatima u BiH, a za njih nije odgovarao nitko, niti će, kako stoje stvari, itko odgovarati.
Ajmo napisati otvoreno, Haagu je jedini cilj bio pokazati da smo svi na Balkanu ista gamad. Ante Gotovina se izvukao iz prozaičnog razloga: da je bio osuđen za prekomjerno i neselektivno granatiranje za što su ga teretili otvorila bi se time Pandorina kutija iz koje bi se širio mogući vonj cijelog niza novih optužnica protiv Amerike i drugih država.
Prosto govoreći, izvukli smo se u slučaju s Gotovinom jedino i samo zato što su moćnici ovoga svijeta čuvali vlastite stražnjice. Srbiju pak nisu definirali kao agresora u Bosni i Hercegovini u presudi Mladiću da im se ne zamjere do kraja pa ovi umjesto Europske unije ne odu Rusima, a nakon što nisu okrivili Srbiju, a s namjerom da Bosna ne ode u potpunosti u ekstremizam, s kojim je poprilično načeta, ostalo je jedino dostupno žrtveno janje – Hrvatska.
Kad nije mogao dokazati pojedinačnu i zapovjednu odgovornost, sud u Haagu je posegnuo za udruženim zločinačkim pothvatom, doktrinom koja omogućuje da za počinjeni zločin mogu odgovarati svi u zapovjednom lancu vojske čiji su pripadnici zločin izvršili, uključujući i njihove političare.
I za kraj, simbolika koja je presnažna: Sud prestaje s radom 29. studenog, na bivši “Dan republike”, rođendan u krvi i plamenu propale komunističke tvorevine Jugoslavije. Možemo kazati, na taj dan 2017. nije umro samo general Slobodan Praljak, umrla je toga dana i međunarodna pravda.
Na svu sreću, postoji pravda koja je iznad svake ljudske pravde i sud koji je iznad svakog ljudskog suda, a vjera u ove Božanske “institucije” daje nam snage da krenemo dalje sve dok ne dođemo do ispunjenja kojeg je pravedni Slobodan Praljak, vjerujemo, već ostvario!
Marin Miletić
Izvor OVDJE.
