Besmisleno je ono što nema razumske mete, što je samo nagonsko, ne spašava i ne podržava život. To je frustriranost i besmislenost. Misao je rasuta svuda. Sve ima svoje razloge, pa i onda kada ih mi ne znamo. Priroda, svijet i uopće sve što postoji nije slučajno, nije mrtvo, nije nepokretno.
Naprotiv, sve vodi k nekom cilju. Prirodni zakoni imaju čvrst cilj, u svemu je sila koja nekuda usmjerava. U svemu je misao. Smisao je kada pronađemo kamo ta misao smjera. Zna se čemu služe prirodni zakoni, čemu nagoni, čemu razni materijali u prirodi. Sve ima svoje zašto i zato. Netko je sve stavio u pogon radi nečega.
A čovjek? Koji je njegov cilj? Zašto je na zemlji? Kamo on ide? Kad je sretan? Kad je osmišljen? Smisao je očito nešto izvan nas. Ide se nekamo preko smrti. Zato ne možemo svojim silama i razumom odgonetnuti cilj. On je preko tajne smrti, izvan našeg sadašnjeg dohvata. Biblija nam otkriva tu tajnu. Ona kaže da je čovjek istjeran iz svog prirodnog ambijenta i poslan u tuđinu, na zemlju, sa svrhom da ponovno uspostavi slobodno komunikaciju s Bogom. Da opet povjeruje da ga Bog ljubi. Sve na zemlji, trpljenje i užici, pozivaju nas da se vratimo svom Izvoru, Bogu, da ponovno postanemo snažni i sretni kao Bog koji nam je Otac.
Ako dublje promislimo, veći i veličanstveniji cilj ne može biti. Čovjek, dakle, ima neke zadaće: da prašta, da ljubi, da povjeruje da je Bog dobar i da ljubi čovjeka, da povjeruje da je Bog naš dom kojemu se treba vratiti.
