Jedni su osuđeni živjeti a da to nikad "nisu htjeli, niti ih je itko pitao žele li živjeti. Drugi se tuže da su osuđeni da budu invalidi ili hendikepirani i pitaju se koji je smisao toga.
Neki kažu da su osuđeni da budu pripadnici određenog naroda i mentaliteta. Jedni su se nesretno oženili ili udali i tuže se zašto se to baš njima moralo dogoditi. Jedni su dobili bolesno dijete i cijeli život se s njime muče.
Jedna mi žena reče da joj se čini nepravedno što je osuđena cijeli život biti baš samo žena i da više nikada ne može postati muškarac ili bar sama izabrati hoće li ostati žena ili biti muškarac.
Ima ljudi koje su ljudi osudili. Jedni su se rodili u obitelji u kojoj je netko bio označen nekim nečasnim naslovom, te je to ostalo za sve njegove potomke. Jedan alkoholičar mi reče kako doživljava da ga svi osuđuju, mrze i preziru. Jedan mladić, drogiran, tužio se stalno kako osjeća kao da pripada štakorima a ne ljudima, kao da se raspada njegov mozak i čitavo njegovo biće.On se više ne može vratiti u ljudsko društvo, govorio je. On je odbačenik. Posjetio sam bolnicu.
Jedan mi bolesnik reče kako su ga njegovi izbacili iz kuće jer ga nisu mogli njegovati. Sa suzama u očima tužila mi se starica u jednom staračkom domu kako je odgojila i rodila šestero djece, ali su je svi ostavili. »Ovo nije život, ovo je umiranje«, govorila je ona. »Ja sam čeznula da bih odgajala, čuvala i ljubila svoju unučad. A sad mi dođu jedva mjesečno ili dvomjesečno da me posjete i tako je starost tužna i nesretna«, govorila je starica.
Jedan je otac, razočaran, govorio kako se nije nadao da će mu djeca ići krivim putem. »Rasprodali su zemlju«, kaže on, »strojeve koje sam imao pustili su da istrunu, i otišli svaki svojim putem.« On živi sam u staroj kući, neprestano se pitajući zar je moguće da djeca samo tako ostave oca. Jedan mi se mladić tužio da je kao dječak nešto ukrao i da ga otad cijelo selo gleda krivo, da mu se ruga i da je od svih prezren.
Jedna djevojka kaže da ju je ostavio mladić, da svi smatraju da je ona kriva i ogovaraju je. »Da, ja već godinama živim sam«, reče mi jedan postariji čovjek, »jer me žena napustila i otišla drugom u Njemačku. Djeca su otišla za njom ili žive sama. Ja ovdje pokušavam činiti zadnje korake života, ali vjerujte mi, nije lako«, govorio je taj muškarac. »
Ja ne znam ni za mamu ni za tatu«, reče mi jedna djevojka u Austriji. »Znam samo da me je jedna gospođa našla u nekom domu i onda me adoptirala. Kažu da negdje još postoji moja mama, ali ja za nju ne znam.« »Osjećam se totalno bolesna, kao da mi se kosti raspadaju i kao da ne znam zašto živim«, govorila je dalje ona. »Vi ne znate koliko za mene znači Isus Krist i njegova patnja«, završila je ona.
Neki ljudi su pak sudski osuđeni, jer su ili bili stvarno zločinci, ili se u životu dogodilo nešto takvo da su morali biti osuđeni. Oni osjećaju kako godine njihovog života prolaze iza zidova logora i da dani odlaze u nepovrat.
Isus iz Nazareta upozorio nas je da ne sudimo i ne osuđujemo ako ne želimo sami biti osuđeni. Prema njegovim riječima, sve je u životu suprotno. Oni koji sude i osuđuju druge, tjeraju ih u geto i na rub ljudskog društva; koji ih preziru i smatraju da su gori od njih, sami sebe optužuju. Jer, ako drugima ne opraštamo i ako druge osuđujemo, sami sebe osuđujemo, kaže Isus iz Nazareta. On je tražio da ljubimo one koji su na rubu društva i koji su odbačeni i osuđeni.
On je to sam djelom pokazao. Išao je tamo gdje su ljudi bili na rubu. Oslobodio je prostitutku Magdalenu, moralno obnovio poreznog profitera Zakeja, među svoje uzeo poreznika Mateja, prihvatio je sveučilišnog profesora Nikodema koji je, od straha da ga ne osude njegove kolege, došao po noći na razgovor. Preljubnicu je spasio od kamenovanja, a Samarijanki, koja je imala pet muževa, pomogao da bude konačno vjerna u svom braku. Natanaela je izvukao iz revolucionarne grupe u borbi protiv okupatora, a Josipa iz Arimateje, jednog od vijećnika velikih svećenika, zavolio tako da je ovaj odlučio biti do kraja pošten i vjeran svojoj savjesti i Isusu samome.
Da bi pokazao solidarnost prema svim osuđenima na ovoj zemlji, Isus je sam pošao pred sud, najprije religijski ,a onda i državni. Osudio ga je rimski i židovski zakon. Umro je osuđen od najsavršenijih religijskih i državnih sudova ljudske povijesti. A ipak je bio potpuno nevin, jedini čovjek ljudske povijesti bez grijeha. Zato je mogao na križu reći razbojniku: »Još danas bit ćeš sa mnom u raju«.
Isus je nada svakom grešniku, svakom hendikepiranom duhom i tijelom. S njime nitko ne može i ne treba biti osuđen. On je ušao u naše osude i naše prezire, jer nas voli, jer te ljubi, poštovani čitatelju. Svi smo mi krivi, svi mi nosimo svoje terete, grijehe, razočaranja i očaje. Svi smo mi osuđenici. No, s njime smo oslobođeni osude i spremni za uskrsnuće.
Dobro je danas, na Veliki utorak, ući u mir i tišinu te natopiti svoju dušu hranom s neba.
