Ja znam odgovor: zato što Ga ne zna. Ne zna cijenu Njegove Krvi, ne zna strahotu Njegove patnje, ne zna pobjedu Njegova uskrsnuća, ne zna ljubav Njegova Srca
Hajmo malo kroz Bibliju. Narod je Božji pozvan da poštuje „strašno i slavno njegovo ime“ (usp. Pnz 28, 58), koje prebiva u jeruzalemskom Hramu (1 Kr 8, 16). Ime Gospodnje treba blagoslivljati (Neh 9, 5) „veličati ga i zazivati“ (Jdt 16, 1), „uzeti k srcu da ga proslavimo“ (Mal 2, 2). Mojsija je silno zanimalo, kako je Bogu ime i od objave imena JAHVE, ono je najviše poštovano i ljubljeno u Izraelu: osim u izvanrednim, liturgijskim prilikama, nikada se ne spominje, jer je toliko sveto, a naše su usne nečiste. Bogopsovka izaziva smrt (duše): „Tko izgovori hulu na Gospodnje ime, mora umrijeti“ (Lev 24, 16). Vjernici se blagoslivljaju Njegovim imenom: „Štitilo te ime Boga Jakovljeva!“ (Ps 20, 2) te kliču: „Sve što je u meni neka hvali sveto ime njegovo!“ (Ps 103, 1). Ime je Božje „neizrecivo“ (Mudr 14, 21) a zapovijed glasi: „Ne navikavaj se izgovarati ime Svetoga!“ (Sir 23, 9). „Ime mu je Savjetnik divni, Bog silni, Knez mira…“ (Iz 9, 5). Isus nas je naučio da govorimo: „Sveti se ime tvoje!“ (Mt 6, 9). Spašenim će dušama u Kraljevstvu Božjem to „ime biti na čelima“ (Otk 22, 4), a tragedija je u onima „koji imaju ime da žive, a mrtvi su“ (Otk 3, 1).
Mogli bismo nabrojati još nekoliko stotina svetopisamskih citata iz kojih iščitavamo, kako je ime Božje u biti On sam, kako zlo drhti pred tim imenom i kako smo jedino u tom imenu spašeni i blagoslovljeni. Pa ipak, na sve se strane u našem narodu psuje, proklinje, vrijeđa, huli, pogrđuje, obeščašćuje, prezire, omalovažava, sramoti to isto ime.
Jeste li znali, da glagol „psovati“ dolazi od korijena „pas“? Psovanje bi, dakle, bilo lajanje. Ili, znamo li da, kako kažu naši Dalmatinci, riječ „beštimanje“, dolazi od „beštija“ (latinski bestia) što doslovno znači „zvijer, životinja“? Zanimljivo, čovjek može tužiti i povlačiti po sudovima drugog čovjeka, zbog „narušavanja dobrog imena“, a sjećamo se i ne tako davnih vremena, kada se išlo i u zatvor ako bi se uvrijedilo ime, na primjer, nekog državnika. I danas ćemo rijetko čuti, da bi netko psovao aktualnog predsjednika republike, ipak se ljudi boje dirati u nešto, što bi im se moglo vratiti i osvetiti, kad-tad.
Mnogo se više u psovkama spominje dragi Bog, nego mrski vrag: kao da se ljudi ne boje uvrijediti Gospodina, a strah ih je uvrijediti đavla. Koja nelogičnost! Čuo sam osobno psovke, od kojih se ježi koža, bogohuljenja, koje izazivaju nesvjesticu, ne samo kod vjernika, već i kod ljudi kojima je vjera strana, ali shvaćaju da s tim riječima nešto nije u redu.
Postoje psovke, za koje zaista možemo zaključiti da dolaze iz samoga pakla, tako su neopisivo brutalne i konstruirane, da ih ljudski mozak svakako nije mogao sam izmisliti. No, htio bih napisati nekoliko riječi o graničnim izrazima, koji ne pripadaju domeni bogopsovke, a ipak izravno udaraju na drugu zapovijed Božju: „Ne izusti imena Boga svoga uzalud!“ i stoga nisu manje pogubni i razarajući. Naime, postoje uzroci psovanja (ljutnja, nekultura, malograđanština, rane iz djetinjstva, prebivanje u psovačkom društvu, dokazivanje, agresivnost…) ali i posljedice, jer psuješ li Boga, prizivaš sotonu. Psuješ li Gospodina, tjeraš Ga iz svog života, daješ slavu Zlomu i predaješ mu svoje zdravlje, obitelj, posao. Dakle, posljedice su tragične, i to treba jasno reći. No, postoje izrazi, koje šutke odobravamo, koje u pravilu ne ispovijedamo, protiv kojih se ne borimo, kao što su: bogati, bogami, bogte i bogme, bogamu, boga ti tvoga, dozlaboga, dabogda te… Koji uđu u srce, ugnijezde se u glavi, kao bakterije nakupe se na jeziku i malo po malo, čovjek više i ne obraća pažnju na produkt svoga zastranjenja. Poznajem mnoge obitelji, u kojima „cvjeta“ ovakav način izražavanja, kako među roditeljima, tako i kod njihove djece, jer lako je preuzeti nešto od onih s kojima živiš.
Upozoriš li ih da kršćani ne izgovaraju ime Božje uzalud, pravdat će se da je riječ o navici, da to i nije bogopsovka, da izraz „bog te, u biti znači – Bog te blagoslovio“ i slično. Pa zašto ne kažu onda u cijelosti: Bog te blagoslovio? Zato, jer se srame. A ne srame se istog Boga povrijediti. Ružne riječi i psovke već su postale našom svakodnevicom, nešto na što smo se privikli, nešto što više i ne čujemo, jer čujemo svugdje. Razornija od ptičje gripe, pandemija psovanja uvukla se u sve slojeve društva i polako, poput tumora, razara tkivo obitelji, brakova, djece.
Zašto dijete od 6 godina s takvom lakoćom psuje dragog Isusa na križu? Ja znam odgovor: zato što Ga ne zna. Ne zna cijenu Njegove Krvi, ne zna strahotu Njegove patnje, ne zna pobjedu Njegova uskrsnuća, ne zna ljubav Njegova Srca prema nama nezahvalnima. A ne znaju ni njegovi bližnji, od kojih je čuo i naučio te blasfemije. Dok ne kuša plodove proklinjanja, neće se urazumiti. Cesta života dugo ide ravno i lijepo je asfaltirana. A onda naglo, bez najave, otvara se ponor, strmina, pred kojom se teško zaustaviti jer prebrzo se vozi… Upozori svoje bližnje, makar i dvije tisuće puta dnevno, da ne psuju, da se kontroliraju, da nakon psovke zamole Boga neka im se smiluje i da im oprosti. Izbjegavaj društvo bogopsovača – zli duh uistinu postoji i može ti itekako nauditi. Za uvrijede nanesene Gospodu od strane tvoje obitelji posti i moli i sudjeluj u sakramentalnom životu Crkve, u naknadu za grijehe koji ranjavaju Srce Isusovo i koji donose tolike boli ljudima.
Samo za stotu ovcu
o. Marko Glogović
13,2 x 20,3 cm, meki uvez
264 str.
Ovom knjigom jednostavno želim poručiti čitateljima, da nas Bog ljubi, da nam želi sreću, da nas traži i da nema grijeha koji ne bi mogao ili ne bi htio oprostiti! Posebno su Mu na srcu upravo maleni i razočarani, ranjeni i nesretni.
Oni koji misle da će ih ovaj svijet zadovoljiti, nakon što prođu sito i rešeto mode, strasti, ovisnosti, idolopoklonstva, zabave i osvete, padaju u svojoj bespomoćnosti i stradavaju u svojoj naivnosti...