Sva ta moja braća i sestre, od kojih mi je poprilično slabo, koji će već u nedjelju pobožno klečati u prvim klupama naših crkvi prebirući svojim prstima otajstva krunice, a danas rigaju vatru spram onih koji traže pomoć – jako me žaloste. Svi ti stručnjaci par excellence za fizički identitet izbjeglica. Pa tako po bespućima fejsa možemo čitati da izbjeglica ne može biti bilder, sportaš, netko tko je visok. Ja, to čitajući… se štipam, lupam onim batom za lupanje mesa po čelu i pitam se jel’ ovo sve neka noćna mora iz koje ću se uskoro probuditi. Ti ljudi koji kilometre i kilometre hodaju, spavaju na zemlji, koji su i ono malo što su imali da bi pokušali doći na Zapad dali utvarama upitnog morala da ih prevezu u obećanu zemlju, ti ljudi nisu stoka, da se prema njima odnosimo baš kao da notorna stoka i jesu.
Ako me pitate, a odgovorit ću vam pitali me ili me ne pitali, mislim li da među njima ima i ubačenih, ljudi koji nemaju namjere širiti ljubav i mir po Europi, vjerujem da – ima. No, koji vam je jarac? Od kada je to u kršćanstvu machiavelizam poželjno filozofsko opredijeljenje? Pa ono, budući da je možda među hiljadama nevinih četiri terorista, ajmo mi svi kršćanski zatuć’ sve te sirote ljude? Ili pak drugo bezumlje koje čitam isto iz mozgova s kojima ne bih ni espresso popio, a Bog mi je svjedok da sam sa mnogima pio espresso, ono, kažu ti umnici kako te izbjeglice nemaju što tražiti u Hrvatskoj, jerbo smo mi siromašni pa neka kod nas ni ne dolaze. Država mora odraditi svoj posao. Tajne službe, obavještajci, da zarade svoj kruh kako spada, da čuvaju svoje građane. Opasnosti će uvijek biti. Strah će se nažalost i dalje sijati. To je ionako nekima plan da donesu nove zakone, novih kontrola. No, mi ne smijemo pasti na ovoj kušnji. Mrziti drugoga jer je musliman ili pripadnik bilo koje druge nacije ili vjere. Ako jesmo kršćani, ti ne smiješ prestati pomagati. Bez obzira ako ćeš time ostati bez glave. Mi ne činimo dobro samo u dobrim uvjetima, nego u svakodnevici. Koja može biti i jako tamna. Mi ne pomažemo samo svojima, jer, da parafraziram Isusa, lažci smo, pogani i nemamo istine u sebi ako tako činimo.
Moja obitelj je tijekom 1991., 1992., 1993., 1994., spadala definitivno među donji dio srednjeg sloja hrvatskog društva. Majka nezaposlena, sestra studira, brat i ja u školi, primanja malena… u kući od nekih devedeset kvadrata imali smo gotovo godinu dana cijelu obitelj izbjeglica. Znali smo tjednima jesti paštu i jaja… skromno. Ali, s puninom radosti srca i sjajem u očima jer smo činili dobro.
Imali smo i dečka u kući, sjećam ga se kao klinac, imao je osnovne uvjete da stane na prvu liniju… ali, bojao se sebe, a kamoli ne rata. Kasnije sam shvatio… nije svatko rođen da bude heroj i nisu svi muškarci, ono, da prostite – muškarci. No, s kojim pravom tom malcu zamjeriti što je otišao? Kako? Ne bi smjeli drugima nametati visine koje sami tako lako osvajamo. Ja u trideset i šestoj (za koji dan), trčim do kućice i nazad do Crekvine (6km šume) za 22.20. Jesu li manje vrijedni svi moji vršnjaci koji to ne mogu? Ili, da ih testiram fizički, u teretani, pa tko god ne može barem 50% težina iznijeti u treningu poput mene, ne trebam primati u svoje društvo?
Također, važno je reći, u našem slučaju ipak je sve bilo jasnije. Jedan agresor (JNA, četnici), jedni branitelji. Znao si uz koga bi se trebao svrstati i prema svojim mogućnostima i sposobnostima – pomoći. Problem oko Sirije i cijelog tog područja je jako kompliciran. Užasne podijeljenosti, korumpiranosti od baze do vrha, političke igre, moćnici koji sve organiziraju i financijski podupiru, ISIL, praktički gdje god se okreneš, nije dobro. Gotovo šest godina strašnog rata u Siriji mnogima je bespovratno uništio živote, mnogima su domovi sravnjeni sa zemljom, a budućnosti tamo nema.
Ljudi, sjetimo se svih naših izbjeglica. Svih ljudi u potrebi. Kako bi se osjećali da je netko tada govorio kakav bi izbjeglica trebao biti, izgledati?
Naše je ljudima pokušati pomoći. Koliko možemo. Iskreno, bez fige u džepu. Ne dopustiti da nam strah otme našu kršćansku dimenziju otvorenosti i pomoći svakome tko vapi da mu se pruži ruka. Sve ono poslije toga, to nije na nama, shvatite.
Neka nam se Gospodin smiluje.
Svima.
Imam vas sve u molitvama.