Ovim mi je tekstom želja upozoriti, a ne osuditi izvođače različitih pjesama te one koji te izvođače slušaju i njihove pjesme pjevaju. Riječ je o tekstovima svih žanrova glazbe uz koju se opuštamo, o tekstovima koje pjevušimo kad smo sretni ili nesretni, kojima „hranimo svoju dušu” nesvjesni poruka koje odašiljemo čineći naizgled banalnu stvar: nešto namijenjeno zabavi ili, čak, pjevajući državnu himnu.
Pogledamo li sadržaj tih tekstova pomnije, zapravo se ne trebamo čuditi društveno-moralno-političkoj situaciji u kojoj se danas nalazimo. Jer: žanjemo ono što smo godinama sijali i što, nažalost, još uvijek sijemo!
Počet ću samo jednim stihom himne bivše države SFRJ:
„Proklet bio izdajica svoje domovine!”
Nastavljam stihovima zabavnih i narodnih pjesama:
„Nesretna bila u ljubavi za sva vremena…”
„Dabogda te voda odnijela…”
„…neka se tebi dogodi isto, da te zaborave i ostave…”
„Prokleta je Amerika i zlato što sja…”
„I u nebo svi i u pakao…”
Zajedničko ovim nasumično izabranim stihovima, a ima ih gomila (narodne, zabavne, navijačke…) jest jedno: IZRICANJE PROKLETSTVA!
Zvuči banalno. Ipak, vrlo je snažno; poput svakodnevnih psovki na koje smo, nažalost, previše naviknuti i tolerantni.
Ne želim pametovati, pa ću zato radije postaviti vrlo jednostavno pitanje: Što mislite da se događa u duhovnoj sferi, kada ozbiljno promotrite sadržaj navedenih stihova, dok na nekoj zabavi ili na koncertu, nekoliko stotina, pa i tisuća ljudi gromoglasno i otvorena srca zapjeva riječi prokletstva i osude, emotivno, ali lišeno poruke ljubavi i praštanja?
Da ne ulazim u glazbeni ukus bilo koga od vas, pokušajte se sjetiti omiljenih pjesama i analizirajte njihov sadržaj. Samo, molim vas, nemojte automatski prebaciti odgovornost na izvođača, jer da nije nas, nijedna pjesma ne bi bila hit!
Kako bismo mogli preuzeti odgovornost za ono što nam se u životu događa, potrebno je krenuti s malim stvarima. Nažalost, suviše često zaboravljamo da nam je Bog dao slobodu odlučivanja, a ona ne počinje milenijskim događajima, već se dokazuje iz sekunde u sekundu našeg svakodnevnog života. Dakle, ukoliko sam, ponijeta atmosferom mase, zdušno otpjevala riječi prokletstva, kako mogu očekivati blagoslov kad dođem kući?
Zar doista mislimo da Sotona dođe u naš život riječima: „Dobar dan! Ja sam Sotona i došao sam ti uništiti život! Prihvaćaš li moje uvjete?” ili možda neprimjetno podmeće i odvlači od puta spasenja koji nam Gospodin nudi? Primjećujete li nešto zajedničko? Sotona se služi Gospodinovim načinom ne bi li nas zaveo, uvukao u klupko laži i uništenja, ne bi li nam servirao prokletstvo umotano u celofan, s prekrasnom mašnom, poput dara za Božić!
Ne poznajemo dovoljno Sveto Trojstvo! Sotona bolje poznaje Boga Oca, Boga Sina, Boga Duha Svetoga nego što ih mi poznajemo! Nije li to žalosno?
