Isus otvara oči slijepcima, on je Svjetlo svijeta, dok Edip, glavni lik suvremene psihoanalize, nakon što su se sva proroštva glede njegove osobe i uloge u drevnoj Tebi ispunila, zlatnim iglama probada vlastite oči te se osljepljuje. Pada u posvemašnju tamu te u mraku skončava svoj život. Freud, bečki Židov i ateist, namjesto da se okrene velikim biblijskim likovima, uzima mitskog Edipa i prema njemu gradi svoju psihoanalizu. Dobra slika suvremenoga čovjeka i čovječanstva, koje srlja iz zla u gore, bježeći sa svjetla u polumrak i tamu, u neonsku ili LED-rasvjetu.
Još jedan lik iz grčke mitologije dade se usporediti s Isusom Kristom. Riječ je o mitskom pjevaču i sviraču Orfeju. Rani kršćanski pisci rado su uspoređivali Isusa Krista s mitskim Orfejom. U časoslovu Velike subote stalno imamo spomen na Kristov silazak u Podzemlje. Ne veli se Pakao, nego Podzemlje. Sišao nad Pakao, molimo u Vjerovanju. Podzemlje je druga riječ za tu zbilju. U Isusu Kristu imamo tajnu Boga i čovjeka, osobe koja je pobijedila smrt. Naime, Isus je objava čiste Božje ljubavi, ljubavi jače od smrti. Srčika Isusova života jest ljubav. Bog je tako ljubio svijet da je poslao svoga Sina… I Sin Božji ide dragovoljno u smrt za grješnike. Božić je u svjetlu, ali isto tako i Uskrs. Svjetlo i život, ljubav koja pobjeđuje. Isus se spustio u sva područja ljudskoga života i umiranja.
Orfej u Podzemlju
Upravo su za činjenicu Isusova silaska u Podzemlje crkveni oci nalazili inspiraciju i u grčkoj mitologiji, tajnu Božje Riječi koja pobjeđuje Smrt. Otkrili su je i u mitskom grčkom pjevaču i sviraču Orfeju. Orfej bijaše nadahnuti pjevač i svirač, svojom je lirom znao dirnuti srca ljudi, ali jednako i životinja, biljaka i stabala. Njegovu Euridiku, ljubljenu zaručnicu, na dan vjenčanja ugriza ljutica te umire. Bogovi je smještaju u Podzemlje. Orfej je očajan zbog gubitka svoje ljubljene te odlučuje zaputiti se u Podzemlje, ne bi li je vratio u život, svoju ljubljenu suprugu. Tjeran ljubavlju! Pokušat će svojom lirom i pjesmom umilostiviti božanstva Podzemlja kojima će pjevati svoje napjeve. I zbilja mu se posrećilo.
Svojim je melodijama dirnuo srca stanovnika Podzemlja. Omekšao srca svima. Najednom Sizif prestaje gurati svoj kamen uzbrdo. Tantal zaboravlja svoje muke, vječnu glad i žeđ. Erinije, božice srdžbe i osvete, po prvi put počinju lijevati suze. Do te je mjere Orfej dirnuo podzemni svijet da su se bogovi smilovali i dopustili mu da može vratiti Euridiku u život, ali pod jednim uvjetom. Ne smije se okrenuti da vidi svoju Ljubljenu. Kao u Starom zavjetu, kad je Anđeo tjerao Lota, ženu mu i kćeri iz Sodome i Gomore. Nisu se smjeli okrenuti. Lotova se žena okrenula da vidi sudbinu gradova i pretvara se u stup soli. Tako i ovdje. Orfej ide naprijed, Euridika ga slijedi. U jednom trenutku Orfej sluti da ga ljubljena supruga ne prati. Gubi kontakt s njom.
Okrene se prema njoj. U tom trenutku njegova ljubljena Euridika drugi put umire i nestaje u Pozdemlju, Orfej ostaje zauvijek neutješen. Ljudska ljubav nije kadra pobijediti smrt!
Isus Krist – kršćanski Orfej
Motiv Orfeja rado je rabio crkveni pisac Klement iz Aleksandrije, učitelj genijalnog Origena. On veli, naš Isus je pravi Orfej. Njemu uspijeva razvaliti vrata Podzemlja snagom neuništive ljubavi. „Sišao nad Pakao – treći dan uskrsnuo od mrtvih“. U svojoj je smrti sišao u Podzemlje. Toga se sjećamo na Veliku subotu. Mislimo kako je Velika subota dan mirovanja. Ne, Sin Božji ne miruje. Vodi u nebo sve koji su žudno iščekivali trenutak otkupljenja u smrti na križu Sina Božjega. Otpjevao je u Podzemlju pjesmu božanske ljubavi i pjev mu ne bijaše uzaludan kao Orfejev. Grčka mitologija ne pozna otkupljenje, ne zna za uskrs ni zagrobni život, ljubav je polovična, ljudska, ostaje u zemaljskim nesavršenim protegama, dok je u Isusa savršena, bezuvjetna.
Isus uskrisava na novi život kako bismo s njime zajedno pjevali uskrsni Exultet.
Orfej je svojim pjevom te lirom-harfom na jedinstven način dirao stvorenja. Ljude, životinje, stabla. Sve je znalo (pro)plesati. Upravo kako vele i starozavjetni psalmi („Raduj se, nebo, i kliči, zemljo! Neka huči more i što je u njemu. Nek' se raduje polje i što je na njemu, neka klikće šumsko drveće“ – Ps 96,11.12). Na poseban se način ozbiljilo to u Isusovu životu. Već za kušnje u pustinji veli se da je živio u savršenu skladu sa zvijerima. U njegovu se životu obnavlja izvorno edensko stanje u kome se nalazio Adam prije pada i grijeha, kad je živio u savršenu skladu sa stvorenjem. Nije mu bilo neprijateljski nastrojeno. Ozbiljuje se to u Isusovu životu i djelovanju. U pustinji mu anđeli služe. Svojom umilnom riječju i dodirom vida rane, liječi bolesne, mrtve vraća u život. Pod njegovim se rukama, na njegovu riječ rađa se novo stvorenje. Prošao je zemljom čineći dobro, samo dobro! – sinteza je Isusova života (Dj 10,38). Svakomu. Predivno je zborio o pticama, poljskim ljiljanima, pjesničkom dušom. Kroz njegove je riječi odzvanjao glas samoga Tvorca, načinom kako je zborio, ljude oslovljavao, (po)dizao.
Rastanak - obećanje radosti i mira
Njegova je riječ preobražavala, dizala, uskrisavala. Pretvorba snagom riječi. Kao na Posljednjoj večeri nad kruhom i vinom: Ovo je Tijelo moje. Ovo je Krv novoga Saveza. Ili pak u govoru o trsu i lozama: Vi ste već očišćeni snagom riječi koju sam vam zborio (Iv 15,3), što jamči u oproštajnim riječima učenicima. Njegova riječ čisti, prožiže, podiže. Isusov glas i njegova riječ bijahu umilni da su uzeti i opterećeni grijehom i sudbinom ustajali, dizali se iz praha, počinjali novi život. Život mu bijaše velebni himan Stvoritelju, otpjevao je na ovoj zemlji nezaboravne melodije koje su se urezale u srcima njegovih najbližih. Ništa nije pisao, ništa nije pismena ostavio, da se ne bismo mučili oko rekonstrukcije, nego je upisao sebe neizbrisivo u srca onih koje je dirnuo. Nakon susreta s njime čovjek nije mogao ostati stari. Nestaje grizodušja, samoosude, čovjek započinje živjeti novim skladnim životom. U skladu sa sobom, sa svim i svakim. Za svoje riječi govori kako je sve to zborio da bi radost učenika bila savršena (Iv 16). „To sam vam zborio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna“ (Iv 15,11).
Što je krajnje neobično, u trenutku rastanka, namjesto tuge i žalosti, depresije i suza, Isus govori o nepomućenoj radosti i miru koje ostavlja učenicima! Nije im ostavio knjigu, nije im oporučno dao Bibliju, nego im obećaje i šalje Duha Svetoga! To je bitno za kršćanstvo! Kao što je onaj mitski Orfej budio radost i ushit u ljudskim srcima, tako je i Isus budio u srcima učenika radost zapretanu negdje u dubinama duše, u podzemnim vodama čovjekova bića. Stvoreni smo za sreću i radost – to je Isusova poruka nama za života na zemlji. To nam nakon njegova odlaska jamči i donosi Duh Sveti koga obećaje onima što vjeruju u njega, a Isus ga šalje nakon svoje proslave (usp. Iv 7,39).
Uskrs – hvalopoj stvorenja
U zbilji, događaju uskrsnuća Isus kao Božanski pjevač pjeva novu pjesmu. Pjesma je to otkupljenika iz Knjige Otkrivenja, zanosna pjesma ljubavi. Nakon uskrsnuća svoje oslovljava silnom ljubavlju. Mariju na grobu nježno oslovljava, da ga ona po melodiji glasa prepoznaje: „Rabuni!“ Svi možemo osjetiti Isusovu ljubav i prema nama. Vrhunac je ljubavi kad pere noge učenicima. Francuski filozof, katolički egzistencijalist, Gabriel Marcel, rekao je jednom: „Ljubiti – znači reći osobi: Ti, ma ti ne ćeš umrijeti!“ Ljubav jača od smrti. Način na koji je Isus ophodio s učenicima, s vlastitom Majkom, Marijom Magdalenom, način kako čovjeka oslovljava, dokaz je da smrt nema posljednju riječ. Smrt ne može uništiti božansku ljubav koja se iz Isusa izlijeva.
Orfejeva je ljudska, Isusova ljubav je Božja!
U svojim oproštajnim govorima Isus učenicima jamči da su čisti snagom njegove riječi, da će doći k njima, da će imati nepomućenu uskrsnu radost. Nakon uskrsnuća Marija – nakon što ju je Isus nježno oslovio, žurno hita učenicima te njima tužnima i uplakanima javlja: „Vidjela sam Gospodina!“ Poput Marije iz Magdale i mi bismo trebali u svome životu intonirati himan ljubavi, da se smrt pretvara u život, da se kamena srca otvaraju kao Lazarov grob, da ljudi postaju novi i žele jedni drugima mir. Krist – uskrsna radost našega života, Krist – snaga našega života. Svi se sjećamo remek djela – filma „Misija“ i Morriconeove glazbe – Gabrijelove
oboe. Postoje napjevi koji su naprosto hitovi, ne daju se izbrisati iz sjećanja. To su suvremeni Orfeji, to su skladatelji koji imaju nadahnuće te nam ostavljaju napjeve koji opijevaju tajnu smrti i uskrsnuća, tajnu jaču od smrti.
Slavite Gospodina
Najčešći uskrsni usklik jest Aleluja-Haleluja-Slavite Gospodina. Pjev je to Pobjednika nad smrću, božanskog Orfeja Isusa Krista. Krist nam daje udjela u pjesmi ljubavi koja pobjeđuje smrt. Malo je tko skladao Aleluja dojmljivo kao G. Friedrich Händel. Uskrs je gotovo nezamisliv bez te melodije i višeglasnoga trajnoga ponavljanja Slavite Gospodina. „Znam da Izbavitelj, Otkupitelj moj živi… te da ću iz svoje puti vidjeti Boga svoga“, priznaje starozavjetni Job (19,25), i ta arija slijeva se u velebno, neponovljivo Aleluja u Händelovu oratoriju Mesija. Djelo je skladao nakon što je s 52 godine pretrpio masivni moždani udar te uzetost desne strane. Liječnici su govorili da je glazbeni genij za glazbu izgubljen. Međutim, volja za životom bijaše jača od apopleksije. Preporučili su mu vruće toplice u Aachenu. Savjet bijaše da ne smije biti dulje od tri sata u kupkama jer postoji opasnost srčane kljenuti. On je međutim znao u njima boraviti i po devet sati. Čudesno je ozdravio. Sam je govorio kako se „vratio iz Podzemlja“.
Njegovu je bolest i ozdravljenje te skladanje i smrt nenadmašno opisao u eseju Uskrsnuće Georga Friedricha Händela austrijski pisac Stefan Zweig u zbirci eseja Zvjezdani trenutci čovječanstva. Trebalo je probuditi ponovno volju za skladanjem. Međutim, bio je pod teškom depresijom. Dugovao je mnogo, vjerovnici su ga salijetali, londonsko društvo ga je gotovo zaboravilo. U takvu stanju prijatelj-tekstopisac opera i oratorija poslao mu je paket s novim libretom. Nije ga otvarao nego bacio na pod. Uvečer je legao ali nije mogao nikako zaspati. Negdje pred zoru, budan, uzeo je paket, otvorio ga i počeo čitati libreto.
Dok je čitao pojedine dionice, osjećao je da su pisane za njega i njegovo tjelesno i duševno stanje. Trebao je uskrsnuti iz svoje depresije, dići se iz ponora. Tih dana gotovo ništa nije jeo. Za tri tjedna, 14. rujna 1741., blagdan Uzvišenja sv. Križa, oratorij Mesija bijaše gotov. Djelo od 256 notnih stranica! London se nije očitovao spremnim izvesti djelo. Praizvedba bijaše u katoličkim Dublinu o Uskrsu 1742. Djelo je požnjelo fenomenalan uspjeh. Skladatelj sam bijaše za orguljama. Za svega svoga potonjeg života nije uzeo ni novčića od ulaznica. Sav je prihod namijenio bolesnicima i utamničenicima. Rekao je kako je sam bio bolesnik i zatočenik, pa njima daruje sav prihod. Za izvedbe u Londonu engleski je kralj George II. za intoniranja Aleluje spontano, oduševljeno skočio na noge, zbog čega se i danas engleska publika diže i stojeći sluša tu besmrtnu melodiju. Gospodin Bog svemogući vlada… Händelu je podareno još 18 godina života. U agoniju je pao na Veliki petak, a preminuo na Veliku subotu 1759. Nije dočekao uskrsna zvona. Čuo ih je u vječnosti uz velebni pjev Aleluja i završno Amen, koje poput veličanstvene fuge traje oko četiri minute. Dva sloga, početno veliko „A-men“. Isus Krist - Alfa i Omega. Vjerovao je da ga je sam Bog izveo iz Podzemlja zajedno s Isusom, svojim i našim Orfejem, te ga nadahnuo da za samo tri tjedna (!) sklada i ostavi svijetu besmrtno djelo koje traje dva i pol sata. S pravom to bijaše jedan od zvjezdanih trenutaka čovječanstva i božansko nadahnuće!
Isto se može dogoditi i s nama. Dopustiti Isusu da siđe u ponore našega bića, da i u nama prestane Sizif vječno valjati kamen uzbrdo, da Tantal prestane trajno gladovati i žeđati, dok su mu na dohvat usana i ruku pitka voda i zamamno voće. Isus stišava u nama božice gnjeva Erinije, stišava oluje i bure u našim srcima. Osposobljava nas da poput Marije Magdalene budemo vjesnici Uskrsa, da pjevamo s Händelom zanosno Aleluja, (s)pjev ljubavi Stvoritelju koji pobjeđuje smrt u Isusovoj osobi i pruža svima te jamči nadu uskrsnuća.
Međugorje, 13. travnja 2018.
Dr. fra Tomislav Pervan
