Mi vjerujemo u Gospinu zaštitničku ulogu i zagovor u čudesnom ostvarenju hrvatske slobode i neovisnosti. U tom kontekstu, riječ je o duhovnoj i vjerskoj znakovitosti, koju katoličko zrenje ne može zanemariti i ne iščitati kao nešto providonosno. Nije slučajno da je rano ujutro, nakon blagdana Gospe od Svete Krunice, 8. listopada, u tjeskobnom ozračju zračnih opasnosti, hrvatski Sabor proglasio raskid svih državno-pravnih veza s bivšom državom, i nije slučajno da je nakon Gospina blagdana, ovaj narod formalno-pravno ostvario potpunu neovisnost. Kao da smo zaboravili da su mnoštva vjernika, posebno žena, tada ustrajno molila krunicu, da se uzdizalo mnoštvo vapaja Bogu za spas domovine, da su hrvatski mladići ginuli u boju protiv višestruko nadmoćnijeg neprijatelja, i da je David pobijedio Golijata! Mnogi hrvatski vojnici ne samo što su oko vrata nosili krunice, oni su ih i molili, neki prvi put u životu, čudesna obraćenja su se događala, u vrtlogu patnji, borbi i neizvjesnosti. Krunica nije puki simbol, ona je stvarnost evanđelja koja poziva na svoje istinsko ovjerovljenje u životu svakog katolika, ona je Marijina škola molitve, ljubavi i ustrajnosti, i znak da vjera nije postala poput ugaslog pepela, već da je žar koji grije i osnažuje. Ona je znak Božjeg trijumfa u našem narodu, koji mora prihvatiti izazov da u Europi i svijetu bude mala kršćanska luč.
Hrvatska je rođena u znaku krunice i pod Marijinim zaštitničkim plaštom. Hrvatska nije rođena u zločinu kako nam mnogi pokušavaju podmetati. Smijemo li zaboraviti žrtve koje su pale? Imamo li pravo sjećati se? I smije li itko olako osuditi ljude koji su krvarili u obrani domovine i prepustiti da ih zlobnici i moćnici stigmatiziraju kao zločince? Da je napraviti anketu među hrvatskim građanima s pitanjem što predstavlja današnji blagdan, bojim se da bi rezultati bili porazni. Neinformiranost i ravnodušnost sve više obuzimaju i vjernike, kao da se sjećanje na te herojske listopadske dane 1991. godine potiskuje u podsvijest, kao da je riječ o nečemu čega se trebamo stidjeti, a ne ponositi se! Hrvatskoj treba novi žar vjere i molitve, Hrvatska se mora probuditi jer ako je ravnodušna na činjenicu vlastite nezavisnosti, onda se moramo zapitati jesmo li neodgovorni i pred Bogom i pred budućnošću naše djece. Možda bi neki vječiti optimist rekao da je nezavisnost Hrvatima postala samorazumljiva činjenica. I Amerikancima je nezavisnost povijesna činjenica već više od dva stoljeća, pa je još uvijek slave kao svoj najveći državni i nacionalni blagdan. Ne smijemo podcjenjivati niti zaboravljati velike datume i događaje iz naše novije povijesti, a katolici ne smiju biti gluhi i slijepi na iščitavanje znakova Providnosti u povijesnoj stvarnosti, jer slobodna i neovisna Hrvatska, uza sve žrtve, nadasve je dar Božji ovome narodu.
Prisjetimo se i da su 7. listopada 1991., na blagdan Gospe od Ružarija, jugoslavenski zrakoplovi raketirali Banske dvore i pokušali ubiti hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana. S njim su preživjela i dva njegova kasnija najveća klevetnika – Ante Marković i Stipe Mesić. Ali, minut će i laži i klevete, ostat će na kraju istina. Blaženog kardinala Alojzija Stepinca klevetali su i gore nego dr. Tuđmana, pa je njegova veličina nekoliko desetljeća kasnije zasjala u punini svog svjetla. Povijest se ubrzala, nećemo toliko čekati pa da Tuđmanova karizma nadraste i potpuno povijesno porazi klevete zlotvora, da on ostane u memoriji ovoga naroda kao svjetionik bez kojega ne bi bilo ni blagdana 8. listopada! Taj datum svjedoči da je Hrvatska rođena u Gospinu mjesecu listopadu, da je rođena pod Božjim, a ne zločinačkim okriljem, da je njezin narod imao pravedne i plemenite ciljeve pred svojim očima, da je u ognju nastajala, da je u ognju rasla, i da kao takva ne može propasti! Ma što njezini mrzitelji nastojali, neće uspjeti, samo dok u ovome narodu ima grumen vjere i domoljublja. Kad bi u tom svjetlu gledali 8. listopada, ne samo kao državo-pravnu činjenicu, prema kojoj su mnogi ravnodušni, kad bi se sjećanje ovog naroda barem malo rasplamsalo, našli bi u tim danima nova nadahnuća jer kako je tada Hrvatska živjela i disala, a bila je na rubu ponora, nije nikada u svojoj povijesti! Možda smo lakomisleno dopustili da uzgubimo taj žar, ljubav i jedinstvo koje smo imali tih dana. Zasigurno, treba nam više solidarnosti i dobrih nakana, među samim Hrvatima, a onda, dakako, i prema svima drugima. Neprijatelji koji nas godinama mrcvare svojom zlobom, doveli su nas u kušnju, da u samoobrani, postanemo poput njih, jer oni poznaju samo mržnju i ništa više. Na svaku mogućnost dijaloga, uzvraćaju prezirom, a na svako naše sjećanje, podsmjehuju se i rugaju. Zato se ne stidimo vlastite povijesti i herojskih dana, jer u njima je zapisana i naša budućnost.
