Tjelesne bolesti: uzrokovane virusima, bacilima i ozljedama; Psiho-somatske bolesti: uzrokovane potisnutim bolnim emocijama; Psihičke bolesti: genetska predispozicija + nesvjesne (potisnute) psihotraume; Egzistencijalne bolesti: gubitak smisla života, strah od smrti; Duhovne bolesti: zarobljenost grijehom, krivnja, zatvorenost milosti Božjoj.
Najteže su duhovne bolesti. Čovjek koji je zarobljen teškim grijehom, koji se zatvorio milosti Božjoj, on je u nutarnjoj tami i ne zna kamo ide. Čovjek koji je uvelike podložan glavnim grijesima, koji je rob oholosti, škrtosti, bludnosti, zavisti, neumjerenosti u jelu i piću, srditosti i lijenosti, ne ostvaruje sebe po Božjem planu, nego po svome sebičnom planu koji vodi u propast.
Osoba koja se zatvori milosti Božjoj, koja se pomiri sa svojim grijesima i ne pokušava ništa da ih prizna, za njih se pokaje i tako se oslobodi, osjećat će veliku krivnju u svojoj duši. Ta krivnja izaziva tjeskobu koja, ako se ne razriješi iskrenim kajanjem, biva najčešće potisnuta u podsvijest odakle onda stvara dodatne probleme na egzistencijalnoj razini te utječe na stvaranje psihičkih i psihosomatskih bolesti.
Terapija duhovnih bolesti: iskreno i skrušeno priznanje vlastite krivnje (sveta ispovijed), nadoknada štete ako je to moguće i čvrsta odluka da se neće više griješiti i da će se izbjegavati bliže grešne prigode. Uz priznanje svojih grijeha, potrebno je istinski povjerovati u Boga i povjerovati Bogu, te imati čvrsto pouzdanje u Boga i Njega nadasve ljubiti svim svojim srcem, svojim umom, svom svojom snagom, čitavim svojim bićem.
Egzistencijalni problemi koji, ako se dobro ne razriješe, mogu uzrokovati egzistencijalne bolesti kao što je gubitak smisla života, strah od smrti i vječne propasti. Osobe koje ne vjeruju (ateisti) i koji se ne zanimaju za Boga i vjeru (agnostici) nemaju zadovoljavajući odgovor na pitanje o smislu života. Oni nemaju odgovore na tri najvažnija pitanja života: 1) Odakle dolazim; 2) Kamo idem; i 3) Zašto živim?
Približavajući se koncu života, oni se moraju suočiti s činjenicom smrti koja čeka sve ljude, a oni nemaju nikakav prihvatljivi odgovor na nju i na njezinu neumoljivost i nepredvidivost. Kome je smisao života u tome da on uživa i da se ispunjavaju sve njegove želje, nužno će se razočarati jer su to iluzije koje život demantira. Osobe koje ne uspiju i ne žele prihvatiti svoj križ i koje nemaju odgovor na smrtnu opasnost, postat će zarobljenici straha od smrti i osjećat će veliku tjeskobu zbog toga što nisu pronašli smisao svoga života.
Egzistencijalni problemi i bolesti koje se iz njih rađaju, pobjeđuju se pronalaskom smisla života. Drugim riječima kad osoba povjeruje da je ovaj svijet netko stvorio i da je sam čovjek došao na ovaj svijet, ne samo po želji svojih roditelja, nego prije svega po volji Božjoj, on će tada postati svjestan kako život mora imati smisao ako sam Bog stoji iza svega. Na taj način će i strah od smrti postati puno podnošljiviji.
Psihičke bolesti, napose psihotična stanja posljedica su genetske sklonosti i negativnog utjecaja okoline. Potisnute psihotraume doživljene u ranom djetinjstvu kao i nerazriješeni emocionalni konflikti potisnuti kasnije u životu, uzrokuju psihičke bolesti i psihičke poremećaje ličnosti.
Psihičke bolesti treba liječiti multidisciplinarno: medicinski (lijekovima), psihoterapijom, a u težim slučajevima i psihijatrijski. U terapiju treba uključiti pomoć obitelji i prijatelja, naučiti osobu kako adekvatno izražavati svoje emocije te pomoći osobi da se na dubljoj razini povežu s Bogom, izvorom života i zdravlja. Molitva i sakramentalni život najjača su snaga za ozdravljenje.
Psiho-somatske bolesti nemaju vidljivog uzroka. Sve medicinske pretrage mogu biti u redu, a da osoba osjeća tešku glavobolju, kostobolju ili neku drugu bolest. Može se reći da su psihosomatske bolesti posljedica rasterećenja potisnutih bolnih emocija koje nisu našle redoviti put izražavanja. Kad tuga ne izađe kroz suze, onda plaču tjelesni organi. Svi naši životni sustavi osjetljivi su na ono što se događa u podsvijesti. Potisnuta srdžba, ako ne nađe adekvatni put izražavanja, napast će neke tjelesne organe: srce, mozak, krvne žile, želudac... i preko njih se izraziti na van.
Terapija psiho-somatskih bolesti treba biti interdisciplinarna: takvoj osobi treba pomoći lijekovima da se ublaže bolni simptomi te psihoterapijom da osoba upozna uzroka svojih nevolja te da nauči izražavati svoje bolne emocije te koristiti njihovu snagu za ostvarenje svojih velikih ciljeva.
Tjelesne bolesti su najviše istražene i za njih su razvijeni učinkoviti lijekovi ili operativni zahvati. Tjelesne bolesti se liječe lijekovima, operativnim zahvatima, zdravom prehranom i zdravim načinom života te jačanjem imunološkog sustava.
Carl Gustav Jung je rekao da sve nevolje i psihičke bolesti dolaze od poremećenog odnosa s Bogom. Kad rijeka presuši nije dovoljno čistiti korito, nego treba rijeku opet spojiti s izvorom pa će voda sama sebi očistiti korito i donijeti život kamo god dođe. Treba dakle najprije unijeti red na duhovnoj razini svoje osobnosti: pomiriti se s Bogom, u njega povjerovati i njega iznad svega ljubiti. Posljedica takvog pozitivnog odnosa s Bogom imat će pozitivne učinke na egzistencijalnu razinu: osoba će se osloboditi straha od smrti i lakše će pronaći odgovore na svoje egzistencijalna pitanja. Pozitivan učinak osjetit će se i na psihičkoj razini.
Kad je osoba u miru s Bogom, ona posjeduje duboki mir koji donosi duši radost i snagu za velika djela. Takvo stanje duše ima moć ukloniti mnoge nevolje i bolesti psiho-somatske naravi te puno pomoći u nadvladavanju tjelesnih bolesti.
PATER MIJO NIKIĆ/misija.slobodnadalmacija.hr
