Sada, kad sa sjetom razmišljam o tom vremenu, imam osmjeh na licu i lijepe uspomene. Naime, mi smo u Frami provodili vrijeme, i to na najbolji mogući način za mladog čovjeka: u zajedništvu, molitvi i druženju, razvijajući vlastite talente, izgrađujući sebe u kvalitetne osobe. Stjecali smo nova prijateljstva, neka od njih cjeloživotna, putovali smo na razne strane svijeta, imali mnogobrojne nastupe. Bili smo zaštićeni od ulice, roditelji su uvijek znali gdje smo i nije bilo straha da ćemo krenuti „krivim“ putem. Iako smo to sve mogli dobiti i doživjeti kroz bilo kakav hobi: umjetnost, sport i slično, ovdje je postojala jedna razlika, a sadržana je u tome sto je On bio s nama. Sjećam se da nikome od nas, petkom večeri nakon šest ili sedam sati provedenih u školi, nije bilo teško provesti još dva sata u Framinim prostorijama. Razlog tome je što je gore bila „domaća“ atmosfera, nije bilo stresa ni napetosti, to je bilo naše utočište za smijeh, molitvu i sreću.
Pored toga, okupljajući se tako na našim susretima rasli smo u vjeri, bez obzira što svatko ima svoj privatan odnos s Bogom i što nakon Frame svatko sa svojom vjerom ostane sam. Ne mogu tvrditi već se samo nadati, da je Frama učinila od nas ono što joj je primaran cilj – dobre vjernike, ali sam sigurna da je od nas napravila Glasnike. Za vrijeme koje provede u Frami, svaki framaš ponaosob je Glasnik Velikoga Kralja i to je uloga koju kada prihvatiš, teško je se odričeš. Mene osobno ta uloga i dan-danas prati i sve da hoću, ne znam živjeti bez nje. Ono što se „stekne“ u Frami ostane utkano u nama za cijeli život. Božja riječ se širi na mnoge načine: pjevanjem i čitanjem na misi, pokretanjem raznih akcija, pomaganjem potrebitima... Jer širiti Božju riječ znači širiti ljubav i dobro, biti stalni sljedbenik svetog Franje.
Kad si framaš možeš sve. Nije te strah stati na bilo koju pozornicu, zauzeti se za nekog ugroženoga, ukazati na nepravdu prema bližnjemu, nositi se sa bilo kojim problemom i širiti Božju riječ. Zašto? Jer si sve to već radio, nije ti nepoznanica takav način života, te spremno i ponosno prihvaćaš tu zadaću. Zato se nemojte čuditi kada vidite bivše framaše kao predvodnike pozitivnih promjena, humanitarnih akcija, novih ideja, učitelja ali i raznih drugih profesija u kojima treba samopouzdanja, hrabrosti i što je najvažnije puno vjere.
Više kolumni čitajte OVDJE
