Ima jednostavnih vjernika koji misle da je dobra samo ona molitva kad se čovjek, moleći, osjeća jako radosno, kad se gotovo rastapa od neke duhovne slasti. To je pogrješno. Postoje, doduše, trenutci posebne duhovne radosti u molitvi, ali na njih ne možemo izravno utjecati.
Oni su dar Duha Svetoga i za njih treba biti zahvalan, ali ih nije moguće protegnuti na sve naše molitve. A to znači da je moguće moliti srcem, a ipak ne osjećati neko posebno ushićenje. Što znači moliti srcem? Treba poći od toga da srce u Bibliji označava unutarnje središte čovjeka kao duhovno-tjelesnoga bića. Ono se drži izvorom spoznaje i mudrosti, volje i djelovanja, ali i svekolikog čuvstvenog života. Srce uzeto u tom smislu u Bibliji je izvor svih čovjekovih duhovnih moći i sposobnosti. Iz srca dolazi čovjekov odgovor na Božje poticaje koje mu Bog šalje po svojoj riječi. Starozavjetni vjernik je uvjeren da je svaki čovjek pozvan da ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom (Pnz 6,5).
U čovjekovu srcu imaju korijen i plemenite misli kao i najgore požude, o čemu onda ovisi i čovjekovo djelovanje. Potaknut prigovorima farizeja, koji paze samo na vanjštinu, Isus upozorava da ono što izlazi iz usta, izlazi iz srca, i to ukalja čovjeka. Jer iz srca dolaze zle misli, ubojstva, preljubi, bludnost, krađe, lažna svjedočanstva, psovke (Mt 15,18-19). Zato prava molitva mora uvijek biti ponajprije usmjerena na čišćenje vlastitog srca, naših nakana i ciljeva koje imamo s tom molitvom.
Jedna druga Isusova riječ vodi nas korak dalje u traženju odgovora na pitanje, što znači moliti srcem. Izvrgavajući kritici dvoličnost farizeja, Isus im govori: Vi se pravite pravednima pred ljudima, ali Bog poznaje vaša srca. Jer što je kod ljudi uzvišeno, pred Bogom je gnusoba (Lk 16,15). Tu bi trebalo dodati i Isusove pouke iz Govora na gori kako ne treba moliti upadno, da nas ljudi vide i pohvale, već u skrovitosti svoje sobe, zadovoljavajući se time da nas vidi samo Bog (usp. Mt 6,5-6). Prema tome, moliti srcem znači na najintimnijem mjestu našega susreta s Bogom, u dubini svoga srca biti to što jesmo, Božje stvorenje koje duguje hvalu svome Stvoritelju i koje, svjesno svoje grješnosti, moli za oproštenje grijeha. Sve je to sadržano u molitvi koju nas je naučio Isus, u Očenašu.
