U Međugorju su se i neki moji prijatelji, branitelji i članovi Armade iskreno obratili Bogu i upoznali živoga Boga. U Međugorju je jedan naš Riječanin čudesno ozdravio od zloćudnog tumora na mozgu. U Međugorju je desetak mojih agnostičkih gimnazijalaca susrelo živoga Boga i samostalno poželjelo u svojoj punoljetnosti postati – kršćanima. Ovakvih primjera je na stotine, na tisuće
Međugorje. Je li to poznato hercegovačko svetište uistinu mjesto ukazanja Majke Božje koja se navodno u Međugorju očitovala kao Kraljica Mira ili se radi o notornim izmišljotinama naivne djece koju su gramzivi fratri iskoristili za vlastiti probitak? Evo, prvi se biskup Ratko Perić uporno trudi dokazati kako su međugorska ukazanja – nepostojeća i lažna.
Navodna ukazanja ili?
Ipak, prije svih tih naknadnih dilema oko Međugorja dogodila se, prema svemu sudeći, intervencija – odozgo. Ili se barem tako čini. A kako se to Gospa odjednom umiješala u život malog hercegovačkog sela, a kasnije i u život svakog tko je barem jednom prošao kroz Međugorje? Sve je počelo 24. lipnja 1981. godine, kada su dvije djevojke, Ivanka Ivanković i Mirjana Dragičević, prema vlastitom iskazu, prilikom potrage za ovcama na brdu Crnica u selu Bijakovićima pokraj Međugorja poznatom i kao Podbrdo, doživjele ukazanje Blažene Djevice Marije. U nadolazećim danima je ukupno šestero djece tvrdilo da imaju redovita dnevna ukazanja, a još dvoje kako čuju i Gospin glas. Međugorje definitivno spada među najposebnija mjesta ukazanja budući da se u priznatim svetištima poput Lourdesa ili Fatime Gospa ukazala samo nekoliko puta, dok u Međugorju vidjelice i dalje tvrde da primaju redovita ukazanja.
Gospa iz pošte
Papa Franjo izgleda, možemo slobodno reći, ne simpatizira Međugorje. Prilikom nedavnog povratka iz Fatime, a na ponovni upit novinara o međugorskim ukazanjima, Papa Franjo je izjavio: »…Da, prije svega valja razlikovati tri stvari. O prvim ukazanjima, kad su ('vidioci') bili djeca, izvještaj više ili manje kaže da se istraga treba nastaviti. O navodnim aktualnim ukazanjima, izvještaj ima sumnje. Ja sam osobno 'zločestiji': ja više volim Gospu koja je majka, naša majka, a ne Gospu koja je šefica poštanskog ureda, koja svakoga dana šalje poruku u 'to i to' vrijeme. To nije Isusova mama. I ta navodna ukazanja nemaju toliku vrijednost. I to kažem kao osobno mišljenje. Ali tko misli da Gospa kaže: 'Dođite sutra u to vrijeme i dat ću poruku tom vidiocu'; ne.«
Gledano iz konteksta Fatime, odakle se upravo papa Franjo vraćao, ta tvrdnja o datumu u sebi je kontradiktorna. Naime, i u Fatimi je Gospa rekla djeci da će doći 13. sljedećeg mjeseca. Tada je isto, dakle, Gospa najavila dolazak. Znači li to da je i Gospa iz Fatime »poštarica«!? Pa ipak, valja primijetiti kako i Papa Franjo stavlja jasnu distinkciju, to je njegovo privatno mišljenje, to nije izjava »ex cathedra« koja se katolicima predoči kao istina u koju treba vjerovati. Papa očito ima problem s Gospom iz pošte, slikovito govoreći, i to je sasvim legitimno da se potpuno razumijemo, kao što bih i ja mogao hrabrije izreći, možda bi i Gospa iz pošte imala problem s papom Franjom, kada bismo je upitali. Naravno, šalim se malo jer i dalje stoji da je papa Franjo veliki dar za našu Crkvu i da ga volimo poslušati. No, što se tiče naše međugorske Gospe, imamo i još jednog omiljenog papu među hrvatskim narodom, a k tome još i papu koji je proglašen svecem. Ono što je on govorio o Međugorju pamti se i danas.
Sveti papa
Sveti Ivan Pavao II., Papa koji je posebno volio Hrvatsku i naš narod, Papa koji je tri puta boravio u našoj domovini, koji je mnogo učinio za našu slobodu i samostalnost i koji je baš našu Rijeku izabrao kao svoje stoto jubilarno putovanje i pritom na sam rođendan Crkve, na Duhove predvodio veličanstvenu svetu misu na našoj Delti – taj sveti i veliki Papa neskriveno je volio Međugorje. Navodno je, pred svjedocima, još 1987. godine u privatnom razgovoru vidjelici Mirjani Soldo rekao: »Da nisam papa, već bih bio u Međugorju i ispovijedao bih«.
Msgr. Maurillo Krieger, prijašnji biskup Florianopolisa (Brazil) bio je u Međugorju četiri puta. Prvi put 1986. On piše: »1988. bio sam s 8 drugih biskupa i 33 svećenika na duhovnoj obnovi u Vatikanu. Papa je znao da poslije ove obnove mnogi od nas idu u Međugorje. Prije nego što smo otišli iz Rima, nakon privatne mise s Papom, on je, a da ga nitko nije ništa pitao, rekao: 'Molite za mene u Međugorju'. Rekao sam Papi drugom zgodom: 'Idem u Međugorje četvrti put'. Papa se malo sabrao i rekao: 'Međugorje, Međugorje. To je duhovno središte svijeta'. Isti dan sam razgovarao s drugim brazilskim biskupima s Papom za vrijeme ručka i rekao sam mu: 'Svetosti, mogu li reći vidiocima iz Međugorja da im Vi šaljete svoj blagoslov'? On je odgovorio: 'Da, da, i zagrlio me' …
Tu je i slučaj nadbiskupa Kwangjua koji je Ivanu Pavlu II. jednom prilikom rekao: »U Koreji, u gradu Nađu, Gospa plače...«, a Papa mu je na to odgovorio: »... Ima biskupa, kao u Jugoslaviji, koji su protiv..., ali treba gledati na mnoštvo ljudi koji odgovaraju pozivu, brojna obraćenja... Sve je to na crti Evanđelja, sve ove činjenice se moraju ozbiljno proučiti« (L'Homme Nouveau, 3. veljače 1991.). U neslužbenom dijelu susreta Pape Ivana Pavla II. i hrvatskog državnog i crkvenog izaslanstva održanog u Rimu 7. travnja 1995. Sveti Otac je između ostaloga rekao i to da postoji mogućnost njegova ponovnog posjeta Hrvatskoj. Pritom je spomenuo mogućnost dolaska u Split, te u marijanska svetišta Mariju Bistricu i u Međugorje. (Slobodna Dalmacija, 8. travnja 1995., str. 3.)
Potvrda komisije
Vatikansko povjerenstvo za Međugorje, koje predvodi kardinal Ruini, utvrdilo je kako je prvih sedam ukazanja Marije u tom mjestu – autentično, ali je izrazilo sumnju u autentičnost ostalih ukazanja. Povjerenstvo je dalo pozitivno mišljenje o autentičnosti prvih ukazanja i te je utvrđeno kako su svjedoci Gospinih ukazanja bili potpuno psihički zdravi te kako u njihovim svjedočanstvima nije bilo nikakvih vanjskih utjecaja. Ustrajali su na svom svjedočanstvu unatoč tome što su im životi bili ugroženi i od tadašnje komunističke policije. Povjerenstvo je preporučilo Papi da ukine zabranu organiziranog crkvenog hodočašćenja u Međugorje uz preporuku da Međugorje prijeđe izravno pod nadzor Svete Stolice i tako postane »pontifikalno svetište«. Osim toga, posebni Papin izaslanik za Međugorje nadbiskup Henryk Hoserje je nakon boravka u Međugorju pohvalno govorio o pastoralnome i sakramentalnome djelovanju koje se događa u Međugorju.
Plodovi Međugorja
U Međugorju se nalazi nekoliko komuna, zajednica gdje se mladi ljudi, nakon lutanja i padova vraćaju doslovno – u život. Cenacolo je vrlo poznata zajednica, kao i zajednica Milosrdni Otac. U ovu drugu godinama dolazim sa svojim skautima. Tamo postanemo sudionici živih svjedočanstva stotine spašenih života mladih ljudi, ali i onih starijih koji su upravo u Međugorju, vjeruju Gospinim zagovorom, pronašli mir u srcu i novi smisao života. U Međugorju je stotine tisuća ljudi doživjelo metanoiu, povratak razmetnih sinova i kćeri natrag svome nebeskom Ocu, o kojem je govorio još sam Isus. U Međugorju je jedan moj prijatelj sa svojom suprugom nakon neuspješnih deset godina uspio u želji da napokon postanu – roditelji.
U Međugorju su se i neki moji prijatelji, branitelji i članovi Armade iskreno obratili Bogu i upoznali živoga Boga. U Međugorju je jedan naš Riječanin čudesno ozdravio od zloćudnog tumora na mozgu. U Međugorju je desetak mojih agnostičkih gimnazijalaca susrelo živoga Boga i samostalno poželjelo u svojoj punoljetnosti postati – kršćanima. Ovakvih primjera je na stotine, na tisuće, i to u doslovnom smislu – na dnevnoj bazi medicinski neobjašnjivih čudesnih fenomena. Nije bitno što ovo izaziva podsmijehe kod pojedinih manjih, ali radikalno netolerantnih skupina, pa izazivao ih je i sam Isus Krist kojemu su se ljudi tada rugali, ostavljali ga i većinom se nisu niti potrudili shvatiti poruku koju nosi. Podsjetimo, Isus je obećao: koji povjeruju, spasit će se.
Materijalno blagostanje
Nekima smetaju popratni sadržaji, kafići, restorani, hoteli kojih ne možemo reći – ima. No, ja naprosto ne vidim nikakvu diskrepanciju između ukazanja Gospe, svetišta i okolnih smještaja i pokojih dobrih ćevapa. Koliko je meni poznat Isus i naša Majka, oni sigurno ne bi željeli da ljudi koji su hodočasnici iz Koreje, Indije, Australije ili SAD-a, Irske, iz cijeloga svijeta, da skratim, spavaju u nekim šatorima, jedu konzerve na livadi i nemaju gdje otići na toalet. Meni se nekako čini da duhovna obnova, duhovna čistoća nije u suprotnosti i s materijalnim blagostanjem. Neka nadležne institucije paze da se plaćaju porezi i ostalo, ne znam što već, ali Gospi je sigurno drago da njezina djeca imaju kakav-takav komoditet dok se nalaze danima u molitvi i razmatranjima vlastitog života i svog odnosa prema Bogu.
Sve da se Gospa i nije ukazala, ona se počela ukazivati baš svaki dan zbog tisuća i tisuća iskrenih molitvi, otvorenih srca, svih majki i očeva, sve djece koja su Kraljici Mira upućivali svoje iskrene molitve. Isus je bio jasan. Rekao je da gdje god je dvoje ili troje okupljeno u njegovo ime – da je i on s njima. Međugorje? Međugorje je bazen Kristove milosti gdje tisuće ljudi dnevno moli Boga i traži milost vjere u svom životu. Traže utjehu i pogon za daljnji život. I neovisno o priznanju ukazanja, Crkva će uvijek znati vrednovati Međugorje kao prostor molitve, svetih sakramenata i iskrenih obraćenja. Budući su to plodovi Duha Svetoga koji je Istina, ne trebamo sumnjati da se naša nebeska Majka i jedini nam Kralj – Isus – baš svaki dan spuštaju do ljudi koji u Međugorju traže vlastiti put ka Nebu.
Opstojnost stoji
Kad govorimo o plodovima, a Isus govori da je najvažnije da nas drugi po plodovima prepoznaju, najbolje je citirati židovskoga farizeja Gamaliela iz Djela apostolskih koji kaže: »Izraelci, dobro promislite što ćete s tim ljudima. …Jer ako je taj naum ili to djelo od ljudi, propast će; ako li je pak od Boga, nećete ga moći uništiti – da se i s Bogom u ratu ne nađete.« (Dj 5, 36-38). Pa ćemo, usuđujem se, vidjeti isto i o Međugorju. Zasad njegova opstojnost itekako stoji.
Crkva nikada u svojoj povijesti nikoga nije proglasila blaženim ili svetim dok je taj čovjek živ hodao ovom zemljom.
Budući da su vidioci itekako živi i zdravi, a ukazanja se i dalje događaju i to svakodnevno svi skupa možemo biti čak i sretni da Međugorje još nije službeno priznato dok se ozdravljenja i obraćenja nižu kao pisma na nekoj najmodernijoj traci vrhunskog poštanskog ureda. Pisma koja će – kada se za to stvore uvjeti – službenoj Crkvi jednom najbolje dokazati da je Međugorje – središte svijeta.
