Svatko od nas je na ispitu. Život nas stavlja na ispite ljudskosti. U situacijama koje nam se čine najbanalnijima. I kad trpimo, i kad uzvraćamo. I kad se branimo, i kad napadamo. I kad smo žrtve, i kad smo krivci. Nikomu ništa nije zajamčeno kao sigurno i izvjesno. Htjeli bi očevidnost, opipljivost, a vidimo da je sve nesigurno, i da su velike stvari i istine najdublje skrivene. I kad želimo biti čovječni, kad se trudimo, kad mislimo da činimo najbolje, puno toga može krenuti po zlu. Možemo činiti dobro, a biti ujedani tako otrovno i zlobno kao da smo učinili nešto strašno. Sve što napravimo po savijesti i u dobroj vjeri, može se okrenuti protiv nas. U takvoj poziciji teško je ne posumnjati u čovječnost.
Teško je izdržati i ostati dosljedan, ne puknuti, ne postati destruktivan, ojađen i malodušan. Mnogi ljudi klonu, umori ih život, nepravde i stalne borbe koje su apsurdne i bolne. Život režira drame koje se poigravaju s čovjekom. Raspleti su ponekad neshvatljivo iracionalni i strašni. Gdje nema pravde, gdje nema istine, gdje nema ljubavi, čovječnost umire. Ona ne diše i ne živi bez Duha Istine. Toliko je zla oko nas da nitko ne može reći da je nedužan i nedirnut. To može samo kazati Ona čije Uznesenje na nebo sutra slavimo. Njoj se neumorno utječemo, Ona je žena i majka koja pomaže u nevolji. Jedino abrahamovski vjerni i ustrajni postižu tu milost da i vlastitu dramu mogu nadrasti, da i vlastitu sudbinu mogu preokrenuti na dobro. Ona je majka pročišćenog čovještva, majka svih naših nadanja i ispunjenja.
Mi tražimo ispunjenje našega čovještva u pobjedi, u sjaju ovoga svijeta koji prolazi, u moći, u ugledu, a ne vidimo da je sve suprotno bio Isusov i Marijin život – povijest šutnje. Drama nastaje u borbama ljudskih privilegija i prevlasti, u ranjavanju drugoga, u orobljavanju drugoga, u osporavanju tuđega čovještva. Sve je na ovome svijetu krvava borba koju jedino Duh može nadići, sve ostalo je osuđeno na ponavljanje.
Majka šutnje nas o tomu uči. Ona nije tražila svoje privilegije, niti je bučila na ovome svijetu. Ignacio Larranaga je u knjizi „Marijina šutnja" na divan, dubok način opisao Marijin lik obilježen upravo tom šutnjom koja ju obavija. Ne znamo gdje i kad se rodila, ne znamo o njoj puno, pa ipak častimo je i prepoznajemo kao ženu punine i dubine čovještva, vjerujemo da je rodila Bogočovjeka i promijenila unutarnju, skrivenu povijest svijeta. Izvana na zemlji krv, plač, jauk, Kain koji ubija Abela, progon, užas, zločinstva, a negdje u dubini i pozadini svega toga događa se nešto otajstveno, borba duhova, borba za istinu o našem postojanju i njegovu smislu, borba protiv besmislenosti zla koje je nepojmljiva sila, ali sila koja se u povijesti, ma što činila, zapravo pokorava toj povijesti i mi vidimo da je ruka nevidljiva providonosna vodi, i da čovjek usprkos svoj zloći i gluposti, nosi u sebi i dalje božanski odsjaj koji mu daje pravo da živi i vjeruje u veliko Božje obećanje. Marija nije priviđenje, ona je žena iza božanskog vela koji obavija povijest čovještva i njegova rasta kroz strahoviti bratouilački rat, u kojemu se pokaže i drugo lice, lice herojske ljudskosti.
Više kolumni čitajte OVDJE