Ima ljudi kojima je u društvu i u Crkvi stalo do onih koji su ostali na Bliskom Istoku, do onih koji nisu u kolonama za Europu, do onih o kojima se ne zna mnogo i koji šokiraju ostale iz dana u dan; hvala Bogu da je tako. Manje stado koji preko različitih grupa mole i žrtvuju se svojim molitvama, odricanjima i privatnim nakanama za one koje ne poznaju a potrebni su svakodnevne molitve. Stado poput pojedinih obitelji koje svojim večernjim molitvama uz svijeću mole zajedno sa svojom djecom za vjernike koji se ne smiju javno tako pokazati; ili poput mladih sa Kamenith vrata koji svaki utorak u centru Zagreba mole krunicu za progonjene u današnjem vremenu!
I vjerujem da Bog čuje njihove molitve; jer na kraju i oko Isusa je ostalo malo stado, vjerno ali postojano!
Stalno mi se javlja misao da li iskreno napisati neke stvari ili jednostavno prešutjeti kao dobra većina, ne petljati se previše, ali Bog djeluje kada se najmanje nadamo i uvijek iznenađuje svojim odlukama. Pitam se gdje li je svijet civilizacije, kulture, toliki ljudi zagovornici ljudskih prava (jer danas i kokoš ima veća prava nego čovjek); gdje je UN, SAD, gdje su tolike kršćanske zemlje koji se ponose Njegovim imenom?
Gdje ste? Zašto smo uspavani pred najezdom zla koji bez pretjerivanja, možda ne čeka nas, ali vašu djecu itekako. Jedna nekolicina ljudi će shvatiti ovo kao poziv na netoleranciju (iako ne znam iskreno što bi ta riječ mogla značiti u ovom slučaju) ili poziv na mržnju, poziv na neka stara vremena kada se Crkva optuživala za križarske pohode… protivnici zdravog razuma uvijek nađu opravdanja za sebe same. No, jeste li znali da već godinama postoji aktivan genocid prvenstveno u Iraku i Siriji, Egiptu i Libanonu, i ostalim zemljama Istoka; dok su Sjedinjene Države, Rusija i ostatak svijeta koji od toga imaju koristi, više zabrinuti za gospodarske prilike koje mogu u ovom slučaju ili iskoristiti ili se pobojati da ih više neće biti (nafta, to crno blago mora i dalje teći).
Ono što me zabrinjava kao vjernika jest kako kršćanin, ajdemo reći onaj kršćanin, vjernik koji redovito odlazi na sakramente, pričešćuje se, moli se, u ne znam kojim molitvenim zajednicama diže ruke i plješće Gospodinu u zanosu slavljenja, ispunjava se mističnim zanosom, odlazi na sva moguća hodočašća, posjećuje sve karizmatske velikane.., a ujedno dopušta svojom šutnjom da čovjek nevjernik nastavlja svoje zlo nad kršćanima, nastavlja razapinjanja, masovna pogubljenja, utapanja, kamenovanja do smrti, namjerna ubojstva i masakriranje djece, masovna klanja svakog tko ne vjeruje u ISIS ideologiju, hvatanje žena i djevojaka - odvlačenja u roblje da se upravo taj isti ISIS ili đihadist ili sasvim treći, ima na kome naslađivati svojim perverzijama... Često mi ljudi kažu (a najviše boli kada to kaže svećenik, fratar ili neki drugi visoko pozicionirani crkveni službenik sa titulom) a što ja imam s time? pa ne razapinjem ih ja. Kažem ti: kriv si jer šutiš! Kriv si kao i ja jer ne djelujemo dovoljno. Jer ne molimo! Jer smo mlaki! Jer ne mislimo na sutra! Jer smo toliko zaslijepljeni svojim vjerničkim egoizmom - da nam život nekoga na drugom kraju svijeta trpi svoju kalvariju ništa ne znači!
Tek kada se desi neki novi Pariz, počinjemo reagirati u svojim razmišljanjima ali uvijek kratkoga vijeka. Do nekog opet drugog Pariza kada se iznenada dogodi. I krivi smo dok god se ne probudimo svi zajedno! Nekolicina mi govori da pričam gluposti? U redu! Ali što bi odgovorio jednom djetetu od osam godina iz ovih krajeva kada te upita: "zašto naši kršćani u Europi ne žele znati za nas?!" Tada se javi bunt, onaj zanos da ne smiješ šutjet. I znate što? Pričati ću i dalje takve gluposti! Ne želim biti dio mase koja šuti pod nikoju cijenu! Zašto? zato što ovih 200 masakriranih djece od neki dan koji su umirali sa pištoljima na zatiljku njihovih malih glava, kao svi oni ljudi koji su u istom periodu dok je napadnuta Francuska, pobijeni u Libanonu, kao svi oni koji su u tamnicama čekajući na svoju smrt – samo zato što su kršćani. Nedavno mi je jedna časna sestra rekla da u svemu tome pretjerujem, da je stanje sasvim drugačije, i da mi je bolje da se molim umjesto što pričam gluposti! Draga moja sestro. Draga moja sestro… volio bi ti kupiti kartu za ove krajeve da provedeš jedno vrijeme upravo sa onim malobrojnim časnim sestrama i fratrima koji žive s ljudima po kampovima ove napaćene zemlje!
Oni zaslužuju da se ne zaborave! Kao i naša povijest 1991. Upravo radi ovih dolje na slikama: PROBUDI SE ČOVJEČE!!!!! jer mislim da u svojoj pospanosti nisi svjestan da sutra to možeš biti ti, tvoja obitelj, tvoja djeca, tvoji prijatelji! A tko će onda vikati i moliti za tebe? Vjerujem da upravo oni koji su to već prošli, progonjeni kršćani! Ako sam te možda uvrijedio s ovime: vjeruj mi - dopustiti ću si bahatost pa ću reći: uspio sam. Jer barem si se zamislio...
I umjesto ljutnje i srdžbe, psovki i proklinjanja onih koji to rade u ne znam koje božje ime i u ime koje ideologije, radije te pozivam da sklopiš svoje dvije ruke na molitvu, i sjetiš se onih koji možda
upravo u ovo vrijeme dok čitaš ove riječi, daju svoj život sa imenom Isusovim na usnama! I da, pozdrav ti dragi prijatelju sa Bliskog Istoka
