Kao osvjetljenje možemo navesti neke slike koje nam Biblija donosi o Nebu i Vječnom životu, kao što su Očeva radost, svadba s Kristom, hram Božji.
Mi smo djeca Božja i kada se otkrije u punini ta naša stvarnost, mi ćemo se veseliti i rado boraviti uz nebeskoga Oca više negoli ijedno dijete uza svoga zemaljskog oca (usp. 1 Iv 3,2). Slobodno dajmo mjesta našoj mašti, jer rajska stvarnost neizmjerno nadilazi sva naša zamišljanja: Što oko ne vidje i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube (1 Kor 2,9).
Ljubav je bit Božja, i mi u Vječnome životu trajno sve više uranjamo u tu ljubav, koja je neizmjerna: jer to je ljubav Oca i Sina u Duhu Svetome! Slobodno možemo i dalje razmišljati o Vječnome životu slijedeći poredbe iz Biblije: mi smo obitelj Božja, koja se sjedinjuje u jedno potpuno zajedništvo s obitelji Božjom (usp. Iv 17,21–24). U Vječnome životu će, dakle, biti posebna naša radost živjeti zajedno sa svima milima i dragima (roditeljima, braćom i sestrama, rodbinom, prijateljima i znancima). Ta mi smo tijelo Kristovo i udovi jedni drugima, a svaki se ud raduje zbog drugoga uda (usp. Pavao 1 Kor 12,26). Možemo, dapače, dati oduška mašti i srcu s dosjetljivom Malom Terezijom govoreći: Ja ću u raju biti sretnija od Gospe. Divit ću se svojoj Gospi, Marija ne će imati tu sreću da ima svoju Gospu, nego će imati Malu Tereziju! Biblija nam govori o slavlju i trajnoj radosti u raju (usp. Otk 19,3–9). Dakako, budući da ćemo imati i uskrsla tjelesa i novu zemlju i novo nebo (usp. Otk 21,1–4sl.), naša će sjetila na novi način uživati u svim stvorenim stvarima i uspinjati se Gospodinu i na novi ga način slaviti i pjevati novu pjesmu (usp. Otk 5,9;14,3).
Nije stoga tek slučajno da su oni koji su imali sreću susresti se, po posebnom Božjem daru, s nebesnicima (npr. ukazanja Gospe), padali u zanos, ekstazu i da nisu mogli opisati tu sreću (npr. sv. Bernardica u Lurdu, fatimski pastiri).
dr. fra Josip Marcelić/“Vjera u pitanjima”
