Duboki rovovi iskopani s jedne i s druge strane sugeriraju potpunu sigurnost i jednih i drugih dakako u ispravnost vlastitih stavova radi kojih su ponovno spremni ovi bliže Isusu na „slatku svetu mržnju Duha Svetoga“ kako reče jednom jedan pomahnitali brat u Kristu, a drugi pak su isto tako u sebi svojstvenom fundamentalizmu razuma spremni zatući sve te klerofašiste, nazadnjake, katolikotalibane koji priječe put napretka i civilizacije prava.
Rade se tako velika istraživanja vjeroučenika te se dokazuje kako su isti netolerantniji od onih koji pohađaju etiku. Valjda su zaboravili i da je preko 70% polaznike etike – pripadnici Katoličke crkve sa uredno primljenim sakramentima. Vjeronauku se zamjera što je u školama, iako je on tu više od dvije stotine godina i iako je činjenica ta da postoji u konfesionalnom ili drugom obliku u svim zemljama Europe, a jedino povijesno razdoblje kada negdje nije bio u školama je vrijeme nacizma, fašizma i komunizma. Kritičare ne zanima činjenica da školstvo nije napredovalo u komunističkoj Jugi od 1951. godine kada je vjeronauk izbačen iz sustava, kao ni činjenica da je škola ne samo obrazovna već i odgojna ustanova, a vjeronauk tako gledajući i poštujući pravo na slobodu izbora ima legitimno pravo u školi biti.
Drugi pak koji drže kako su bliže Isusu u svakom nevjerniku vide neprijatelja. Sa njihovih lica, provizornih osmijeha, očituje se gotovo mržnja svih onih drugačijih, u ovom ili onom pogledu, jerbo ako nisu uronjeni duboko u istine Katoličke crkve – neka budu prokleti, kao da šapću. Šapću, jer bi salto mortale bilo to javno izjaviti, ali nije potrebno sve javno govoriti, a da se nešto od tog ludila ne može pročitati iz nutrine onoga koji zrači svojim riječima i djelima da Isusa ustvari uopće ne poznaje.
Papa Benedikt je jasno rekao da Bog nije podijelio ovaj svijet na one koje je spasio i na one koje je zaboravio. Koje li divne istine u ovim mudrim, Duhom nadahnutim mislima. Bog ne želi da nitko propadne, bogat je milosrđem i On i danas vapi Petrima ovoga svijeta: djeni mač u korice, tko se mača laća, od mača će i poginuti.
Isus nas i danas poziva: ljubavlju mijenjajte ovaj svijet. Ali, kako da se to dogodi kada mi čekamo one druge u klasičnim sačekušama, skačemo pred njih iz zasjeda, iz naših bunkera, držeći se slijepo pravila, a zaboravivši pritom na ljubav, bacajući u te sirote osobe kamenje starozavjetnih riječi tražeći od njih pokajanje za grijehe, dok oni sami nisu niti upoznali živoga Boga, niti spoznaju grijeh kao takav.
Ne vjerujem u nasilje. I ne vjerujem da nasilje može išta riješiti. A postoji mnogo vrsta nasilja. Ne vjerujem da Isus stoji iza agresije ikoje vrste, bez obzira koliko ona bila zamaskirana slatkorječivošću i vizurom kršćanstva kao takvog. Držim da gdje god se nešto nameće pod svaku cijenu da to pokazuje nesigurnost onih koji to čine i njihovu duboku nesretnost radi ne imanja vlastita identiteta.
Ne želim rovove. Ne želim sjediti u virtualnom bunkeru koji tek što nije postao realna stvarnost. Ne želim biti dio onih koji će se tako naslađivati. Ne želim biti onaj koji će govoriti mi ili oni. Mi i oni. Iz rovova se ljudi samo ubijaju.
Trebamo izaći jedni drugima u susret. Sjesti. Pogledati se u oči. Razgovarati. Pa kada držimo da više nemamo o ničemu razgovarati, trebamo razgovarati opet. I nikada ne odustati. Jer nije ni Učitelj od nas odustao, zar ne? Nije Isus odustao niti od razbojnika s drveta križa, a neki od nas bi kamenovali stotinu puta manje grešnike.
U ovom ludilu koje polako, ali sigurno (nažalost) zahvaća i jedne i druge radikale, ja biram biti uz Isusa. Njemu biti vjeran. Ljubiti Boga svim svojim srcem, svojim umom i svojom dušom. I ljubiti svoga bližnjega kao sebe sama. I svakome, baš svakome činiti što bih sam sebi, što bih djeci svojoj, mojoj krvi, mesu mojeg mesa – činio.
Ljubav jedino mijenja. Mač nikada, nikoga, nigdje promijenio nije.
Marin Miletić
