Misli se pritom na one uspomene koje nas s njime vežu. Ako je netko bio radnik koji je iza sebe ostavljao djela, obično se kaže da će i dalje živjeti u svojim djelima.
Tješenje uspomenama
Tako možemo gledati pisce i njihova djela, odnosno pjesme, dramaturge, možemo i danas gledati filmove čiji su glumci već davno umrli i misliti da će netko na takav način i dalje živjeti. Netko je ostavio neko glazbeno djelo i tješimo se da ćemo i dalje osjetiti njegovu blizinu kroz takva djela. Možemo tako nizati svakakve uspomene na pokojnika koje su nam drage i pomišljati da čovjek po tome i dalje nekako živi s nama i u nama. Obični se ljudi redovito tješe lijepim uspomenama iz života.
Čuvaju ili istaknu neku lijepu fotografiju kod kuće ili na grobu kako bi se sjetili svojeg pokojnika. I tako ljudi i nesvjesno zamišljaju neki prekogrobni život. Neki idu i dalje pa vjeruju da su sanjali pokojnika (neki to izričito nekako i priželjkuju, ako ne i očekuju) i onda su sretni. Vjeruju da mu je dobro. Ne znaju točno gdje je i kako je, ali važno je da ga vide u svjetlu. Neke određena prisutnost nekog duha i plaši. Ljudi znaju osjetiti prisutnost, čuju neko škripanje, kucanje, hodanje; osjete neku hladnoću i pomišljaju na nekog duha. To budi određeni strah, bez obzira na to je li riječ o duši nekog pokojnika koji pripada toj obitelji.
Tajna Kristova uskrsnuća
Ljudi imaju svakakva iskustva. Najčešće misle da će njihov pokojnik i dalje živjeti u njihovim mislima, u njihovim osjećajima. Oni će ga se sjećati. Uspomene kao da oživljavaju prisutnost onoga koji je smrću od nas otišao. U kontekstu vjere to nije dovoljno. To nije sadržaj kršćanske vjere o prekogrobnom životu.
U kontekstu vjerskih istina jasno se vjeruje da naši pokojnici žive ne u nekom uplovljavanju u božanstvo, ne u nekoj nirvani, ne u nekoj reinkarnaciji u neko drugo biće, nego naši pokojnici žive osobnim životom, kao osobe; mi bismo rekli iz perspektive našeg ovozemaljskog iskustva: sa svojim imenom i prezimenom. I mi ćemo se, pogotovo po uskrsnuću tijela, i u nebu prepoznati. Bog je u odnosu na nas uvijek onaj Neizrecivi, Drugi, a opet Otac, Dobri. Posebno o tome govori tajna Kristova uskrsnuća. S Kristovim uskrsnućem nije iznova zaživjela neka ideja, nije se oblikovala neka lijepa uspomena.
Uskrsnuo je Isus, osobno, dušom i tijelom, onaj isti koji je išao svijetom i činio dobro. Zato Isus uporno pokazuje svojim učenicima svoje rane Velikog petka, blaguje pred njima. Zato prva Crkva u svojim evanđeoskim izvještajima gleda sa strahopoštovanjem u prazan grob, jer tamo nema tijela Isusova. Isus je i tijelom uskrsnuo.
Čovjek nema takvog iskustva novosti uskrsnuća pa nas mnogo toga nadilazi; mnogo toga ne možemo shvatiti. Ali to je temeljna istina kršćanske vjere. S uskrsnućem je ustao Isus iz groba. Nismo pred nekim fantomom, ne prikazuje se neki duh, ne radi se o nekom spiritizmu. Isusovo je uskrsnuće stvarnost Isusova osobnog novog uskrsnulog života na koji je pozvan i čovjek uronjen u tu tajnu.