Krizmom nazivamo drugi sveti sakrament u nizu od sedam u Katoličkoj crkvi. Službeni je naziv “potvrda” (misli se sakramenta krštenja!), a negdje se rabi naziv “firma”, “berma” i slično. To je čin vjere, svetinja za kršćane.
Taj sakrament neodvojiv je od sakramenta krsta i daje kršćaninu pečat potpune i svjesne pripadnosti Isusovim učenicima, njegovoj Crkvi. Ta pripadnost krizmanika potiče da svjesno živi po svojoj vjeri i da je hrabro svjedoči riječima i životom. Naziva se i sakramentom kršćanske zrelosti zato što se prvi sakrament, krštenje, redovito prima u djetinjoj dobi po volji roditelja, dok se krizmu već prima svjesno. Krizma nije nikakva ceremonija ili mladenačka izvanjska manifestacija, nego je čin vjere kojom Crkva daje mladima pečat Duha Svetoga.
S tim su povezani darovi mudrosti i znanja, savjeta i jakosti, razuma i pobožnosti te straha Božjega. To su istinski i pravi darovi za koje Crkva moli kad se dijeli krizma u ovo vrijeme između Uskrsa i Duhova. Često sada po crkvama nema dovoljno mjesta za sve krizmanike, kumove i roditelje. Nije lako držati takvo mnoštvo u miru i sabranosti pa se katkad sve skupa doživljava dosta površno. Šteta, jer se ne prepozna ono najvažnije.
Poseban je teret tih dana za siromašnije roditelje to što se pretpostavlja kako njihovo dijete kao krizmanik mora imati pristojno, lijepo odijelo, a to košta. To je u redu, makar je u doba siromaštva i recesije takav trošak zamašan. Možda bi se to moglo izbjeći time da se u župskoj ostavi drže jednaka odijela (slična ministrantskima) koja bi mogli nositi krizmanici iz generacije u generaciju. Izbjegao bi se nepotreban trošak, a i “modna revija” koja bolno odjekne u onim krizmanicima koji sebi ne mogu priuštiti skupo odijelo pokraj svojih svečanije opremljenih vršnjaka.
Određena je mora kod krizme i kako pronaći kuma. I to se posve izrodilo. Kum bi trebao biti čovjek koji će za svoje kumče moliti i brinuti se za njegov daljnji duhovni rast. Međutim, postala je navika da mnogi od kuma očekuju ne baš jeftine darove, ukrase zlatne i srebrne, motore, laptope i mobitele…
Sve to ima svoju cijenu, a nametnulo se kao neki standard za kuma. Zato nije čudno da ga je danas teško naći. I u tome bi se mogao prihvatiti običaj u nekim župama, kojeg su župljani radosno prihvatili, da kum štićeniku kupi Bibliju i da mu je u molitvenom času prije same krizme svečano preda.
To je prikladan dar, a izbjeglo bi se opterećivanje ljudi očekivanjima koja nisu baš jeftina. Ipak je najvažniji dar kod svake krizme: Duh Sveti. Ako se to zaboravi, krizma stvarno postaje obična ceremonija i ne pridonosi duhovnom rastu ni pojedinca ni kršćanske zajednice.
