Tko je zapravo tamo pokopan i ubijen? Zašto na tom skupi nikako ne bi trebali biti pobornici politike Alije Izetbegovića kojeg su ideološki partizani zatvarali i progonili? Zašto je licemjerno od predstavnika Pravoslavne crkve da su tamo bili? Je li najblesavija izjava ta da „partizani nisu obični ljudi“? U ovom tekstu dublje treba ući u analizu i genezu svega. O tome piše fra Mario Knezović.
U posljednje vrijeme „partizansko“ groblje u Mostaru, koje je otvoreno 1965., služi kao promotivna pozornica politikama koje žele nastaviti partizansko-komunistički stil vladavine i postupanja i u naše doba. Svako malo na tome groblju, gdje uopće nema stvarno ukopanih vojnika, okupljaju se samozvani antifašisti i različite aktivističke udruge i lige koje kao tobože promiču ideje slobodarstva. Međutim, vrlo je važno znati što zapravo krije to, od komunista umjetno izmišljeno i stvoreno spomen-groblje, koje je arhitektonski uredio Bogdan Bogdanović?
Evo činjenica koje otkrivaju istinu. Zemljište na kojemu je groblje pripadalo je mostarskomu Biskupskome ordinarijatu. Nakon Drugoga svjetskoga rata to područje je nacionalizirano (čitaj ukradeno Crkvi) i ima površinu 79248 četvornih metara. Skupština Općine Mostar bila je vlasnik od nacionalizacije. No, što je prava i tužna istina koju prekriva današnje „partizansko“ groblje? U drugoj polovini siječnja i veljače 1945. u režiji OZNA-e bili su prikupljani ratni zarobljenici i civili, mostarski Hrvati. Prikupila ih je na mjestu današnjega stadiona NK Zrinjski, na padinama Bijeloga Brijega, gdje je tada bila vojarna Zapadni logor. Na mjestu današnjega „partizanskog“ groblja počinjen je masovni komunistički zločin. Ubijeni mostarski Hrvati, za to postoje svjedoci i dokumenti, bačeni su na istome mjestu u nekoliko masovnih grobnica ili su odvoženi na stratišta u Istočnoj Hercegovini. Komunistička vlast je nacionalizacijom (krađom) to zemljište oduzela Katoličkoj crkvi i eto pretvorila ga u groblje gdje se donose imena onih koji tu nisu ukopani, a skrivaju se imena onih koji su tu bačeni u grupne grobnice. Novozasađenim borovim mladicama prekriveni su tragovi toga zločina, a radi dodatnoga prekrivanja zločina, 1965. godine, tu je izgrađeno „partizansko“ groblje simbolična značenja. Na tome groblju nema posmrtnih ostataka partizana, jer bi time bili izmiješani s tijelima ubijenih nepodobnih Hrvata. Mnoštvo simboličnih nadgrobnih kamena dodatno prikriva pristup masovnim grobnicama koje su dokaz strahovite komunističke represije. Ovo nacionalizirano zemljište do danas nije vraćeno Crkvi.
Dakle, ako bismo iskreno, a hoćemo, svi ti samozvani antifašisti (Antife) su se, zapravo, poklonile nevinim žrtvama – Hrvatima koje su upravo partizani mučki poubijali u jame bacali, pa onda na njihovim stratištima sebi gradili spomen-obilježje. Najsmješnije je, da nije tragično, to što su to „partizansko“ groblje na dan Europe stavili u boje suvremene Europe. Sad, tako ispada, Europu slave potomci onih jugokomunista koji su po svojim ideološkim istomišljenicima tijekom četrdeset pet godina postojanja Jugoslavije govorili, pisali i djecu učili da iz Europe dolazi svako zlo. Europu su sotonizirali, da bi se danas kitili europskim vrijednostima. Baš se rugaju sa zdravim razumom. Onda su se na tome mjestu okupili pro bošnjački lideri na čelu s Denisom Zvizdićem i Fadilom Novalićem. To je bio očit predizborni skup SDA-a, a ne nikako sjećanje na bilo koga ili bilo čije žrtve. Onda Fadil Novalić kaže: „Partizani nisu bili obični ljudi.“ Tako je, Fadile. Istina je da većina partizana nisu bili obični ljudi, bili su ubojice bez suda i presude, bili su pripadnici jednoumlja, bili su čuvari sustava zločinca Tita, bili su protiv demokracije, bili su za progon i ubojstvo imigranata, bili su za to da Muslimani nisu narod i da nemaju ljudska prava itd. Od svega je najtužnije to što upravo Bošnjaci, od svih naroda bivše države, imaju najmanje razloga komemorirati na partizanskome groblju. Zašto? Pa većina Muslimana (danas Bošnjaka) su bili vojnici NDH i ustaše. Potom jer su u Jugoslaviji bili prešućivani i nisu priznati kao narod sve do 1971., kada postaju konstitutivni. Potom jer su ti partizani ideološki zatvarali i mučili njihovog vođu Aliju Izetbegovića, ubijali ideje (a vjerojatno i tijelo) muslimanskoga predstavnika u bivšoj Jugi Džemala Bijedića i mnoge druge. Također čudi da su na ovaj bošnjačko-unitaristički predizborni skup došli predstavnici Pravoslavne crkve iz Mostara. Oni očito love u mutnome pa se u Mostaru malo priklanjaju Bošnjacima, a kada trebaju novac od zapadnohercegovačkih poduzetnika, onda Hrvatima. Licemjerno!
Što treba učiniti? Vratiti Katoličkoj crkvi njezinu zemlju. Mit o „partizanskome“ groblju raskrinkati. Žrtve nevine ekshumirati. Dužno poštovanje svim pokojnicima dati, bili oni partizani, ustaše, domobrani ili pripadnici međunarodnih vojnih postrojbi. Mrtvi, što čine ostatci komunističkoga sjemena, ne smiju biti razlogom novih nesnošljivosti i podjela. Uz to molimo da Bog bude milostiv svim žrtvama ma s koje strane dolazili.
fra Mario Knezović/Naša ognjišta/fratar.net
