To su noći u kojima mjesečina svijetli jače od uobičajnog , kada papir i olovka posreduju u stvaranju najvećih titraja duše .
Na trenutak se učini kao da je baš tada čitav svemir uspješno zbijen na jedno mjesto i da su uzdasi zraka u skladu sa sjajem mjesečine.
Znam da Si svugdje prisutan ali u tim trenucima skrušenosti, note raja se jasno osjete a harmonija duha doseže svoj vrhunac. Rekla bih savršenstvo, a ono je prisutno samo onda kada se cijela predajem Tebi.
Kao da je to moguće sa svim životnim brigama, uz koje zaboravimo i reći hvala, jer ipak spadamo u rang sretnih ljudi ? Da, spadamo ako nam služi zdravlje a ono je tvornica u kojoj vlastitim snagama proizvodimo sve ostalo potrebno za život.
Svakodnevnica nam najčešće ukrade oči kako ne bi mogli vidjeli što nam život obogaćuje.
Kao površan čovjek tražimo ''nešto više'', oazu mira u kojoj ćemo začepljenu žilu kucavicu potaknuti na stvaranje posebnih prostranstava i neograničenosti djelovanja u svakodnevnici koja je onakva kakvu si sami sebi organiziramo , a organizacija je kvalitetna ovisno u stupnju vapaja i predanja k Tebi.
Hvala Ti za te vapaje jer oni su signal duhovnog života i traganja za Tobom.
Kada cijelim srcem želim živjeti s Tobom tada sam u skladu sama sa sobom , a drugi mi nisu na teret nego na dobit. Hvala Ti što me svaki put vratiš kada zalutam zbog nesvjesnog klanjanja ljudskoj snazi.
Često su naše rane uzrok tome , često su one put za nove grijehe .
Duhovni katanci dobiju na snazi a ključevi su izgubljeni. Započinju nas gušiti , ograničavati, ubijati nam slobodu, ne dopuštaju disanje punim plućima, kako bi svakoga trenutka učinili ono što nam srce želi, ali je tada pojam slobode paraliziran ,rane započinju krvariti , protestirati u ranjenom biću , preuzimajući vodeću ulogu naše osobnosti. Tada, tada kao dijete koje uči plivati ,pokušavamo isplivati na površinu, kako bi uhvatili zraka, a onda se ,ne tako slučajno pojaviš Ti , nama niotkuda, ali smisleno i svhovito, što tek shvatimo kada pobjedimo kušnju naše duše.
To je simbol odrastanja u duhu, a znamo da svako odrastanje boli. Što je bol jača to smo bliže Tebi, iako ljudski um to ne može do kraja shvatiti, posebno u tim trenucima, ali vrijednost te boli tek shvaćamo kada nam korijeni boli urode slatkim plodovima.
Sabiranjem misli i vlastitim proispitivanjem dajemo Tebi sve ono što već znaš, ali svejedno ti ponavljamo jer nas vraća nama samima, pa zbog toga lakše grlimo Križ i nosimo ga.
Ti trenuci su bogatstvo našoj bijedi , zlatna ploča uklesanih nesavršenosti , boli ,patnje, ograničenja, rana, padova, ploča po kojoj piše ljudska bol, ali i ploča na kojoj Tvoja gumica dobiva najveću titulu bijelioca na na kugli zemaljskoj.
Molim te, daruj mi vjeru ,ali onu koja se rađa u srcu, a ne u glavi ,jer tada ni planina nije nedostižan cilj, mudrost kojom ću u ljubavi opmenuti svoje vlatito biće ili drugoga, strpljivost kojom ću disciplinirat svoju narav i ljubav kojom ću ljubiti najprije samu sebe kada ni jedan razlog za to nemam , a onda i ljude oko sebe.
Samo takvom vjerom mogu koračati u korak s Tobom , samo takvom vjerom mogu živjeti ovaj nesavršeni život nesavršeno, samo takvom ljubavlju mogu skupiti i najtanje niti s odličjem čovjeka na Zemlji a na koncu čovjeka na nebu.
Je li tu sve završava ? Ne tu započinje. Jer ovdje skupljanjem takvih niti , (taman da su poput najsitnijega pjeska na najvećoj pješčanoj plaži ), zarađujemo ulaznicu za vječnost. Bez idealiziranja života !
Skupljanjem vrijednosti šaka zadržava onoliko koliko može zadržati , a prsti ispuštaju nepotrebno. Zato , Bogu treba prepustiti da sabire, a mi smo oni koji skupljamo.Šaka je Njegova a prsti naši.
U šaku treba stati samo onoliko koliko treba, a mi nismo ti koji trebamo znati koliko i što.
Mi smo zaduženi živjeti sada, ne danas, ni sutra, već sada !Udahni i živi čovječe Božji!
