Time nam se želi istaknuti onaj duboki značaj što ga Božić treba imati u našem kršćanskom životu.
Nije to tek neki blagdan koji budi u nama osjećajnost, već je to zahvat Boga u našu povijest a u naše živote. Božićem je započelo novo doba, nova era ljudske povijesti, koja se sastoji u preobrazbi svijeta čovjekovim zalaganjem. Tako dakle između Božića i blagdana Sv. Stjepana postoji nutarnja duboka veza.
Što je među sobom toliko povezano kao srce i krv. Ima li nešto bliže srcu od krvi. A što je Božić nego blagdan srca, a sv. Stjepan blagdan krvi. Božić je blagdan srca, blagdan ljubavi. Toliko je Bog ljubio svijet da je dao svojega jedinorođenog Sina. To je sažeta vijest Božića. Ljubav je bila ta koja je vodila Boga da dođe k nama i da nas spasi. Iz ljubavi Bog dolazi na svijet, rađa se kao maleno Djetešce da postane bratom čovjeku. Tako se u betlehemskoj štalici Bog pomiruje s nama i čini nas djecom Božjom. To je smisao božične tajne i božičnog slavlja. Božić postavlja temelje ljubavi između Boga i čovjeka.
Ne zaboravimo da svaka ljubav smjera prema žrtvi, žrtva je dokaz ljubavi i vrhunac ljubavi. Nema veće ljubavi od ove da tko život svoj dade za prijatelje svoje, kaže Gospodin. Razumijete li sada duboku vezu koja veže Božić s blagdanom svetog Stjepana? Pa to je veza blagdana ljubavi s blagdanom žrtve! Sveti je Stjepan prva žrtva Božje ljubavi koju je dala Kristova Crkva na oltar ljubavi prema svom nebeskom zaručniku. Sveti je Stjepan prva prolivena krv iz srca Crkvo za ljubav onoga koji nas je ljubio od jaslica do križa. Ljubav je veza Božića i Stjepana. Ona ta dva blagdana veže u jedan jedinstveni blagdan i slavlje. Ljubav spaja kolijevku i grob. Ljubav spaja rođenje i smrt.
Sveti Stjepan je bio mlad, snažan i vatren, čovjek pun vjere i Duha Svetoga. Bio je pun milosti i snage. On je cijelim svojim bićem svjedočio za Krista. Bio je heroj hrabrosti i heroj ljubavi. Uzmimo stoga sv. Stjepana za svoj uzor. Ugledajmo se u njega. Bio je Kristov svakoga dana, u svakoj zgodi i nezgodi.
Stjepan je bio đakon. Sav je bio prožet Duhom služenja. Taj Duh morao bi i nas zahvatiti do te mjere da osnovno načelo našega kršćanskog života bude načelo služenja. Jer Crkva Kristova nema drugoga zadatka osim služenja. Ona treba služiti svijetu. O tome se treba uvijek iznova preispitivati; ona mora unositi Duh Isusove ljubavi u sve ustanove, preobražavati način života, boriti se protiv svakoga zla i stvarati novi, bratskiji svijet; ona mora gledati potrebe suvremenoga čovjeka. Takvo služenje Crkve zasniva se na služenju svakoga pojedinca.
Takav zahtjev božične poruke nužno za sobom povlači mučeništvo, to jest svjedočenje. Potrebno je svijetu svjedočiti za božičnu poruku Krista čovjekoljupca, potrebno je svijetu služiti silom njegova buha. Dakako, da je takav zadatak mučan, traži od nas napora, on ide do te mjere da moramo svijetu pokazati spremnost Krista svjedoka koji je "svoj život darovao" i "svoju krv prolio". Crkva kao zajednica i svaki pojedinac pozvan je da bude svjedok Kristova Duha i njegove spremnosti služenja.
Tako nam se u liku prvomučenika Stjepana najbolje očituje dubina i zamašaj božične poruke. To je trajni poziv preobrazbe svijeta. To je poziv da se ulazak Boga u našu povijest i obnova svijeta treba nastavljati preko onih koji su zahvaćeni Duhom Isusa Krista.
Čuli smo, braćo i sestre, kako je sv. Stjepan okončao svoj život. Smrt Stjepanova ulazak je u život. On je u času smrti gledao Isusa Krista kako ga čeka da ga primi u vječni život: "Vidim nebesa otvorena i Sina čovječjega gdje stoji s desna Bogu".
Krist je željno čekao da primi njegovu dušu u svoje kraljevstvo života. Tu se pokazalo da se Krist nije badava rodio. Eto zašto slavimo sv. Stjepana netom poslije Božića. Slavlje Božića i mučeništvo sv. Stjepana idu zajedno. Tu je upravo jedna velika istina za naš život: Svaki onaj koji želi biti sljedbenik djeteta u betlehemskoj štalici, mora biti i sljedbenik svetih mučenika. Kršćanstvo je mučeništvo. Ako tko hoće biti moj učenik, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom – dovikuje nam samo Dijete iz betlehemske štalice.
Kršćanstvo je mučeništvo! Isusovi učenici uvijek su mučenici. To je istina koju smo zaboravili ili tako često zaboravljamo. Premalo smo spremni na žrtve. Recimo: kakvo je naše pohađanje sv. mise? Što smo učinili da se okanimo psovke? Ako učinimo barem toliko da toga tako velikoga moralnog zla postane upola manje, možemo se svrstati među mučenike.
Mali Isus nam danas na blagdan prvoga mučenika postavlja ovo pitanje: jesmo li spremni za mučeništvo? Jesmo li spremni za svoju vjeru sve pretrpjeti, pa i samu smrt? Jesmo li spremni za svoje kršćanstvo prinijeti kakvu žrtvu?
Na tom pitanju visi i naše kršćanstvo? Samo dotle mogu kršćani ostati kršćanima dokle su spremni biti mučenicima. Ako među nama nestane sv. Stjepana, nestat će i Božića. Ako nestane mučenika, nestat će i kršćana.
Pođimo zato još jednom k Isusovim jaslicama! Jaslice su škola mučenika. Iz jaslica nam dovikuje božansko Djetešce: Ja sam život! Ja sam donio pravi život, božanski život, vječni život. I koji vjeruju u mene, živjet će ako i umru. Iz jaslica nam dovikuje djetešce Isus: Ja sam ljubav! Ja sam vas ljubio od jaslica do križa!
Molimo Krista da nam dadne snage i hrabrosti da ne budemo slabići i strašivice. Molimo ga da nas napuni svojim Duhom kao što je napunio sv. Stjepana. Molimo ga za vrijeme ove svete mise da radost Božića uvijek iznova proživljavamo.
