Prošetati gradom, prolistati naslovnicu na face-u ili pogledati televiziju postalo je nemoguće bez da mi se ta tema sama predloži. Već me u očima zagrebe toliko očita neprirodnost u nebrojeno mnogo društvenih pojava današnjice, a na posebni način tu ugroženu vidim ključnu osobinu jačeg spola – muškost.Sam nam naziv „jači spol“ sugerira određenu snagu koju bismo mi muškarci trebali posjedovati po defaultu – samim time što smo muškarci. Mnogi će momci danas, pogrešno ispunjavajući tu od Boga usađenu fizičku i psihičku potrebu i čežnju, a posebno motivirani medijskim sredstvima današnjice, izraziti želju da budu jači, mišičaviji. Riječ „jak“ sama je po sebi vrlo dobra, pozitivna, ali njeno krivo tumačenje od strane onih koji, nažalost, imaju toliki utjecaj na mladež, ostavlja ogroman negativni utjecaj. Zaprepašćuje me potreba momaka od jedva 13, 14 godina da na svome facebook profilu objavljuju slike bez majice, s napetim mišićima, koji su tek započeli svoje prirodno razvijanje. Većina ih se divi svojim izdefiniranim pločicama, koje su vidljive jedino stoga što mišić od kože praktički ne dijeli nikakav sloj masti. Dakle, prijatelju, nisi jak, jednostavno si mršav, žgoljav. To se lako može provjeriti ako stavimo na test riječi mojeg osnovnoškolskog profesora tjelesnog koji nam je poručio da su trbušni mišići najkorisniji za obranu od udaraca u trbuh. Pa da vidimo koliko si zbilja jak, momče! Curice čim im se pod majicom počne nazirati razvitak grudi, a mnoge i znatno prije, imitirajući tolike javne „primjere“ i idole, poziraju uz duckface pored bojlera i wc školjke, pred ogledalom u kupaonici, a dečki, eto, pokazuju mišiće misleći kako napokon zavređuju epitet „jak“. Ma prijatelju, nemoj se hvaliti obujmom svoga bicepsa, nego obujmom srca. Tvoja jakost nije u tome koliko suparnika možeš natući, nego kolikim neprijateljima možeš oprostiti. Tvoja se snaga ne mjeri kilažom koju možeš podići na benchu, već teretom kojeg ćeš kroz godine moći podizati gradeći dom svojoj obitelji. Nisi jak i u dobroj kondiciji jer nakon svakog treninga u teretani možeš iscijediti lokvu znoja iz nove Nike majice prije nego popiješ pola litre proteina kupljenih novcem tvojih roditelja. Pokazatelj tvoje kondicije su kaplje znoja koje će natapati tvoje skromno odijelo dok budeš mukotrpno zarađivao da podigneš obitelj, dan za danom, ne pitajući za sutra, krijepeći se samo mišlju na ženu i djecu koja te čekaju i pokojim gutljajem vode za koju si sam zaradio. Nisi pobjednik kada na playstationu poraziš prijatelja dok, zavaljeni na kauču njegovih staraca, pijuckate pivu na koju ste bacili teško zarađene novce vaših roditelja, ili je, još bolje, ukrali, dok prodavačica u kvartovskom Plus marketu nije gledala. Pobjednik si kada uspješno i neprekidno braniš rođenu djecu od loših utjecaja svijeta, odgajajući ih u ljubavi, velikodušnosti i sebedarju.
Možda zvuči kao da je muškost nešto rezervirano tek za razdoblje očinstva, ali činjenica je da je razmišljanje o budućnosti u kojoj će morati preuzeti odgovornost za svoj i život svoje obitelji nezaobilazan dio svakoga tko sebe želi zvati muškarcem. Toliki su današnji mladići, već i ljudi debelo u tridesetima, materijalno i psihološki ovisni o svojim roditeljima zbog neodgovornosti, posebno u godinama svoga formiranja kao osobe. Oprosti, ali ne zaslužuješ se nazivati muškarcem ako s 18 godina, umjesto da razmišljaš što ćeš raditi u životu, školuješ se i neumorno učiš da uzvratiš roditeljima koji ti s ljubavlju (čitaj: žrtvom) stavljaju kruh na stol i knjige u torbu, ti radije gubiš dane pušeći travu sjedeći na istrošenoj klupici u parku ispod zgrade s dečkima iz kvarta, skrivajući se od neželjenih pogleda koji bi mogli otkriti svu tvoju nezahvalnost i neodgovornost. Uz te dvije osobine, lijenost i neodlučnost, glavni su krivci za propadanje mladića danas. I uza sve to toliki se među njima hvale i ohole, trseći se svojom muškošću. Stavi za profilnu (već treću koju je promijenio u zadnjih mjesec dana) sliku u novoj raskopčanoj košulji sa zategnutim rukavima i rasparanim trapericama do iznad gležnja (nikako ne kužim kako ima muških koji to nose!) uz opis: „form is temporary, class is permanent“ i misli da je faca. U nedjelju se na „jutarnjoj“ kavi u 2 popodne trijezni od izlaska i komentira „plijen“ od sinoć: „Jesi što riješio?“. „Uf, bila je jedna mala, mm, trebao si to vidjet! Sad, krenem ja plesat s njom…“ – naravno, iz ovog kratkog dijaloga izostavio sam brojne psovke, bez kojih nijedno „pravo muško“ ne može pripadati „pravoj muškoj“ škvadri. Jer naime, znati se izražavati, uljudno i bez skidanja svetaca, Gospe, pa i samog Boga s neba, nije muškost. Da nisi ni pokušao biti uljudan i pristojan jer će te se isti dan etiketirati kao ulizicu, filozofa, ili, nedaj Bože, sveca!
O uletima da ne govorim! Uhvatiti žensku danas je oksimoron kakvog nema. Dakle sam izraz uhvatiti žensku pretpostavlja da ta lovina bježi, otima se. Čast izuzecima, najčešće još rano u izlasku, dok su još trijezne ili uz zaista izrazitu neuvježbanost lovca, ali danas su prečesto djevojke, oprostite na izrazu, lake. Muškarac često praktički nije lovac, već obični strvinar, kojem ne preostaje ništa drugo nego da pokupi lovinu koju su već umrtvili promili alkohola, zajedno s niskim samopoštovanjem (zahvaljujući medijima!) i mizernim osjećajem dostojanstva, još sve skupa začinjeni otupljujućim ritmovima glazbe koji djevojačkom mozgu ne ostavljaju ni milimetar prostora za obranu, osobito kada tijelo povuče na svoju stranu, senzibilnim plesom naučenim na tolikim video spotovima današnjih „zvijezda“. I uza sve to, današnji je mladić još dovoljno nespretan, nesamouvjeren, i neodlučan da mu i takav plijen sklizne kroz prste. Nadam se da sam zbilja pretjerao i do maksimuma nategnuo karikaturu ove slike, te da stvarno danas još uvijek ima više djevojaka, koje nije dovoljno osvojiti plaćenim pićem ili naštrebanom šalom, kao i mladića koji uživaju potrošiti ponešto energije sustižući vješte i okretne antilope koje, možda iz petog, šestog pokušaja uspiju umrtviti konačnim ugrizom. Jer, ako umjesto toga biramo kukavičnu taktiku hijene, koja se samo vješto prikrada plijenu čija se svijest već usmrdila, zaista nam ne preostaje niti m od muškosti. Upravo je upornost u zavođenju, silan trud uz neizvjesnost rezultata ono što daje muškarcu pravo da se time naziva. Isto vrijedi i u brojnim drugim životnim situacijama, od treniranja i učenja, preko traženja posla do izgradnje obitelji. Upornost, trud, hrabrost unatoč neizvjesnosti. O tome koliko djevojke povređuju svoju ženstvenost time što se toliko često, odjevanjem i ponašanjem, serviraju na pladnju, strah me i govoriti. Ne razumijem se mnogo, ali pretpostavljam da je jedno od glavnih obilježja ženstvenosti svojevrsna tajnovitost, sram. Nekakav prirodni obrambeni mehanizam koji je naizgled toliko težak za probiti, ali već jedan osmijeh, hihotanje ili pokret, dat će ponovno mladiću motivaciju za osvajanjem. Svega jedna sramežljiva riječ može dati muškarcu naslutiti kakav biser se skriva unutar onoga što se čini tako čvrsto zapečačenom školjkom i rasplamsati u njegovom srcu želju da se do njega probije. Žena uživa skrivajući se, uživa u laskajućoj pažnji, a muškarac nalazi užitak u borbi kada su izgledi protiv njega, dokazuje sebi da on to može, dosjetljivo tražeći načine da njenom oku ukrade bar jedan pogled, a njenim usnama tek jedan smiješak. Kao i sa svime u životu, što je nešto uz veći trud stečeno, to ti više znači. I pored svih škola, poslova, sportskih uspjeha, nije li najvrednije što mladi muškarac može steći žena? Prava pravcata, njegova žena! Nije li onda kao takva, kao najdivnije biće koje smije zvati svojim, koje se predaje njemu i kojemu se on predaje da se vole i poštuju, dostojna najvećeg truda što ga je njegov mladi duh i tijelo moralo pretrpiti? Oprostite mi ako sam idealist, ali ja mislim da jest. I upravo upoznavanje tako divne osobe, uz žrtvu strpljenja, razumijevanja i uzdržljivosti, bezbroj je puta vrijednije od ijednog trofeja s kojim se možeš vratiti škvadri i pričati što si s kojom radio.
Nevjerojatna je odgojna moć koju traženje i osvajanje životne suputnice ostvaruju nad duhom mladića. Spoznaja da nisi sam sebi najbitniji te da možeš imati tolik utjecaj na jednu tako fenomenalnu osobu nezamjenjivo izgrađuje osjećaj odgovornosti i smisla. Činjenica da postoji to predivno biće čiju si sreću slobodno preuzeo kao životnu misiju, čiji ti je osmjeh nagrada za trud, a zagrljaj okrjepa od napora ostavlja te fasciniranim i pred pitanjem: „Čime sam ja to zaslužio?“ Donosiš odluku, iz čiste ljubavi, jednim po jednim sitnim djelom, odluku da nećeš više živjeti za sebe, da ćeš ti biti samo sredstvo kojim će Bog usrećivati nju, iz zahvalnosti što je ona to isto tebi. Naučiti da nisi tu radi sebe, nego radi drugih, to je nezaobilazna lekcija na putu da postaneš pravo i kršćansko muško.
Da, kršćansko muško. Dobro si čuo. Te su dvije riječi itekako spojive. Nisi tetkica ako si vjernik. Nisi papak ako moliš. Zar je sveti Josip, koji je hrabro vodio i čuvao, prehranjivao dvije najsvetije osobe koje su ikad obitavale na ovom planetu, tetkica? Zar je sveti Stjepan koji se ni na mučeničkoj samrti nije htio odreći svojih ideala, papak? Smatram odgovor na to pitanje toliko razumljivim da uopće više neću nabrajati primjere svetih apostola, mučenika, očeva i svećenika koji su pokazali primjer Božje zamisli za muškarca. Božji plan nije bio lijeni neradnik i pijanac, koji će pustošiti obiteljsku blagajnu, otimajući djeci iz usta da nahrani svoju ovisnost. Božji plan nije niti mladić koji ucjenjuje svoju djevojku, prijeteći joj ostavljanjem ako mu se seksualno ne preda. U Božjoj zamisli zasigurno nije ni nesigurni, sramežljivi plašljivko koji ni sam ne zna što želi, a i kad misli da zna, nema samopouzdanja to progurati kroz zube. Nije niti indiferentni vječni student koji godinama novce roditelja troši na marihuanu i pivo, bez brige i želje za ikakvom promjenom ili upravljanjem vlastitim životom. Njegova ideja nije ni feminizirani narcisoidni manekenčić kojemu je glavna briga hoće li mu nova košulja odgovarati uz kremaste hlače i što će reći prolaznici kada prođu kraj njega na subotnjoj špici. Ja vjerujem da je Bog zamislio nešto puno bolje za nas. Čak i jednostavnije, vjerovali ili ne. Razmisli i sam, nisi li se najbolje osjećao kada si sebi zadao neki (plemeniti) cilj i uporno se trudio na mukotrpnom putu da ga ostvariš? To je poziv muškosti. Krv, znoj, pa i suze, sve za ostvarenje tog uzvišenog cilja skrbi, darivanja, odgajanja, izgrađivanja, borbe. I snagu za to te ne mora biti strah potražiti u molitvi. Prema svijetu nastupaj kao nepobjedivi ratnik, čvrsta kula, ali u kutu svoje sobe, sa ženom, djecom ili sam, pred svojim Bogom usudi se učiniti ranjivim, poniziti se i moliti ga za pomoć i snagu. Nisi slab ako to učiniš, dapače, tko će ti dati snagu, ako ne Gospodin nad vojskama, onaj koji je tvoju muškost i sazdao? Slab i ponajviše glup bi zapravo bio da misliš da sam sve možeš i da tvoje jadno tijelo ima dovoljno snage za nošenje teškoga križa muškosti i očinstva.
Htio bih se osvrnuti i na jedan aspekt života kojeg jako volim i čiji utjecaj, posebno na muškost, izuzetno cijenim. To je, naravno, sport. Tko od nas može pogledati Lebron Jamesa, Usaina Bolta ili Cristiana Ronalda i reći da nisu pravi, mačo muškarci? Za početak ću opet biti dosadan pa reći da činjenica da su nevjerojatni atlete, praktički zvijeri, ne znači previše, niti je jedini potreban aspekt njihove mušosti. Po ponašanju na, a posebno izvan, sportskih borilišta navedenih sportaša, a i nebrojenih drugih, uvidjet ćemo, dapače da se prečesto ne ponašaju niti džentlmenski niti zaslužuju epitet „pravo muško“. Ali, na stranu pojedinci, ideja sporta kao takvog, ima nevjerojatan potencijal za razvoj muškosti. Trenirajući se da dostižemo brojne sportske ciljeve, vježbamo se za sutra, kada nam pobjede neće biti ostvarene na utakmicama i turnirima nego u borbama sa svijetom, kada ćemo osvajati životne nagrade za sebe i svoju obitelj. Sport daje prostora našem nagonu za borbom i pobjedom, našem žaru za nadmetanjem i vježba našu volju neprestanim prisiljavanjem da nastavimo i kada osjećamo da smo dotakli granicu. Uči nas podložnosti autoritetima koji su od nas mudriji, iskusniji i šireg vidika, motivira nas da učimo i rastemo okružujući se boljima umjesto da se valjamo u blatu prosječnosti pumpajući svoj ego svladavanjem slabijih i manjih protivnika. Silna vika, često izazivanje na napredak naših trenera ukamuflirano u komunikaciju sličnu ponižavanju, odvaja žito od kukolja, filtrirajući mladiće da ostanu samo oni sigurni u svoj motiv i željni iz inata dokazati treneru da vrijede. Duh pravog sportaša nema potrebu ponižavati poraženog protivnika, ali zna i muški primiti poraz, stisnuti ruku onomu koji je bio bolji i „nabrijati se“ da mu prvom sljedećom prilikom uzvrati pobjedom, sportskom osvetom. Pravi suigrač poštuje vrijednost uloge svakoga u timu, prihvaća svoje odgovornosti, ne uzvisuje se niti oholi svojim statusom, niti se djetinjasto žali ako je njime nezadovoljan, već, opet isti scenarij, motivira se za naporan rad da ga popravi. Kada se osjetiš ponižen od strane suigrača u bilo kojem pogledu, ne uzvraćaj mu istom mjerom spuštajući se na njegovu razinu, već mu oprosti, a ako tvoja muška potreba za uzvraćanjem udarca ostane neutažena tom savršenom kršćanskom osvetom izazovi ga jedan na jedan pa mu sportski dokaži da si u pravu. Ako uspiješ, ne moraš ga time dodatno ponižavati, dokazao si svoje. Ako ne uspiješ, opet, prihvati to, radi za budućnost, ne budi potišten. Sport je, kao i kršćanski život, put strpljivog i neumornog rada na poboljšanju, prekriven trnjem padova, ali zbog kojih je cvijeće uspjeha još mirisnije i ljepše.
U svemu dosad napisanom djelujem možda malo agresivno i izazivački, toliko da čovjek pomisli: „pa dobro, tko je ovaj da mi tu soli pamet?“. Ja nisam svetac ni nepogrešiv čovjek, dapače, većina ovdje navedenih primjera pogrešaka su ili moje same ili meni bliskih ljudi. Podosta sam dječjih bolesti prošao po pitanju (ne)odgovornosti prema roditeljima, djevojkama, prijateljima ili sebi. Prečesto sam se nastojao uklopiti u sliku muškarca kakvu svijet stvara, umjesto da pokušam ostvariti svoj puni potencijal, biti barem blijedi odsjaj Stvoritelja i Njegove ideje muškosti. Zašto ne pokušati? Zašto se ne odvažiti biti jači, bolji, drugačiji, sveto drugačiji? Ja sam običan momak poput svih vas, i tek sam na samom početku, većinu segmenata na kojima trebam raditi sam jedva zagrebao, ali sam svjestan mana koje nosi odabir lakšeg puta. Treneri su me učili da je linija manjeg otpora uvijek pogrešan put. Svjestan sam radosti i smisla koje prava muževnost nose i odlučno tvrdim da znam što, po tom pitanju želim biti. Želim na isto potaknuti i vas. Nemojte se zadovoljiti sjedenjem u kafiću i ispunjavanjem listića za kladionicu dok vaše žene same „ostavljaju srce na terenu“ pravog života, lavovski bijući bitku roditeljstva i podizanja obitelji. Obucite te svoje hlače na koje imate pravo. I ne samo pravo, hlače nose jednu veliku obvezu! Ne budite samo pasivni promatrači života koji prolazi kraj vas, lupite šakom o stol svoje sebičnosti, lijenosti, neodlučnosti, preuzmite odgovornost i kontrolu nad svojim životom te postanite muževi svojim ženama, očevi svojoj djeci, sinovi svojim roditeljima, braća svojoj braći i sestrama te prijatelji svojim prijateljima. Izazivam vas da budete muškarci! Svijet vas treba!
