Evanđenje o Andriji Apostolu. Dok je Isus vjerno propovijedao, ljudi izgladnješe.
Andrija Isusu predloži da nahrani 5000 ljudi sa 5 kruhova i dvije ribe, koje je Isus umnožio i sve nahranio, da je čak i preostalo 12 košara.
Postavljam si pitanje: ''Jesam li ja u svome životu vjerna kao Andrija? Onaj koji je savršeno dobro shvatio smisao vjere, te je dao svoj doprinos ,predloživši Isusu kako nahraniti toliki narod, a ostalo je prepustio Njemu, s dubokim povjerenjem.
Nije mislio o tome kako će s 5 kruhova i dvije ribe nahraniti toliki narod. Jednostavno, vjerovao je!
Koliko često puta ja želim držati sve pod svojom kontrolom, nesvjesno, licemjerski moleći ''neka bude volja Tvoja'', ili pak s druge strane sjediti nepomično misleći da će Isus nešto dati bezobzira što ja nisam učinila apsolutno ništa?
Andrija je veličanstven primjer prave vjere, vjere koja je živa, vjere koja diše, vjere koja djeluje a u isto vrijeme ne želi držati pod kontrolom, nego se potpuno predaje Gospodinu, poput maloga djeteta koje traži zaštitu oca ili majke.
Upravo bi nam to trebao biti poticaj kroz ovo Došašće da djelujemo koliko je u našoj ljudskoj moći, a da ostalo prepuštamo Gospodinu, koliko god nam se možda Njegovo rješenje ne sviđalo, ono je najbolje za nas.
Osim toga, ovaj nas primjer može potaknuti na to da više zahvaljujemo za ono što imamo a ne da tražimo, ili budemo ljuti zbog onoga što nemamo. Sve dolazi onako kako treba doći i u vrijeme koje je trebalo doći. Ni danas nismo isti kao jučer niti ćemo sutra biti isti kao danas. Život je borba u svakome trenutku.
Jedino i osnovno što je Bogu potrebno naša odluka da ćemo slijediti baš Njega!
Nekada nam se i to malo učini previše, upravo zato jer smo ljudi, satkani od raspadljivog a u nama utkano neraspadljivo, Nebesko. Borba. Zar ne?
Borba je neizbježna, ne postoji savršenstvo, postoji jedino nesavršeno savršena situacija ako je od Boga.
Borba nam je uistinu svaki trenutak života.
Prijatelju, nisi ti sam u borbama, zajedno smo, potpuno isti, sa drugačijim zadacima i talentima.
Borba je hoću li ustati na Zornicu i uskratiti sebi malo sna i čitavo jutro biti sretna, možda i pospana, al sretna, ili ću ostati spavati, biti u gubitku, provesti dan očajavajući zašto se nisam probudila, ili još gore da mi to uopće nije potrebno.
Borba je krotiti svoje misli na Sv.Misi koje tada znaju najintenzivnije djelovati, hoću li se s njima izboriti ili ću dopustiti da me ''ponesu'' i otići sa Sv. Mise prazna ?
Borba je krotiti oči da ne gledam onoga do sebe ili ispred sebe već u Oltar, inače će mašta servirati različite sadržaje koji će mi odvući pažnju, hoću li i tada ploviti onako kako mi je ''došlo'' ?
Borba je ne misliti što će drugi reći ako sam ostala duže klečeći prije Sv.Mise da izmolim svoj zavjet, svoju molitvu.
Borba je ne misliti da sam nedostojna Sv.Pričesti kada mi moja savjest nalaže da uistinu jesam. Jer kada bi mjerili ljudskim mjerilima, tko to bi dostojan bio ?
Borba je ne suditi onoga drugoga što je došao na Sv.Misu ili otišao na Sv.Pričest a mi navodno znamo da on nije dostojan (naime bolje od Boga )jer znamo nešto loše o njemu.
Borba je vjerovati da je sve relativno i da nište nije apsolutno. Koji god korak napravimo nosi svoje posljedice, dobre ili loše, i uvijek će netko imati što za osuditi, pitanje je jesmo li mi s time zadovoljni?
Borba je znati dogovoriti se sa sobom za nešto što ću reći ili učiniti, a pri tome ne srditi se na onoga koji me je upozorio da to nije dobro. Borba je raspoznati zašto sam se rasrdila, zbog toga što nisam sigurna u svoju odluku ili zbog toga što nemam ljubavi za drugu osobu?
Borba je ljubiti onoga koji nam je najantipatičniji, borba je moliti za ljubav prema toj osobi.
Borba je prešutjeti kada bi najviše htjeli reći, ili mi mislimo da trebamo reći.
Borba je na pravdi biti ranjen. Borba je postiti a pri tome se ponašati tako da to nitko na nama ne vidi.
Borba je živjeti vjeru a ne govoriti o njoj. Borba je ustati sa dna kada nam se čini da ni jedan razlog za to nemamo.
Borba je ne upirati prst u drugoga kako bi zaboravili svoje probleme.
Ali, najteža borba od svih je misliti da je borba problem! Problem je onda kada ne razlikujemo dobro od zla ili još gore kada razlikujemo ali se ne borimo da pobijedimo, kada se ne borimo savladati sebe u prethodno navedenim situacijama nekim drugim sličnima.
Ovo je borba svakodnevnice, ovo je Križ svakodnevnice. Pa kao da Ga i Isus nije nosio?
Jednu borbu izborimo druga dođe. Eh, to je život!
Ali, ne smijemo zaboraviti-''što u sebi hranimo to i raste''. Iz borbi trebamo učiti biti ljudi, biti čovjek!
Neka nam ovo došašće bude poticaj za borbu da najprije savladamo sebe a samim tim ćemo zavoljeti sebe, a kada volimo sebe kao što nas tome Krist uči voljet ćemo i druge, a bez ljubavi mi ništa smo ! Sve od ljubavi polazi!
Neka nam ovo došašće bude spoznaja da smo svi isti i da ne smijemo suditi sebi ni drugima, nego se predavati Gospodinu uz vlastitu borbu i hod.
Neka nam ovo došašće bude spoznaja samih sebe i rad na sebi kako bi bili pravi svjedoci vjere na Zemlji!
Radujmo se Kristovom dolasku!
