„Zvanje za ženidbu upisano je u samu narav muškarca i žene kakvi su izašli iz ruke Stvoriteljeve.“ (KKC, br. 1603)
Prije desetak godina zasigurno ne bismo pomislili da ćemo se naći u situaciji kada će biti potrebno definirati brak kao zajednicu muškarca i žene. To se podrazumijevalo, zar ne? Međutim, dolaze nova vremena s novim izazovima. Gledajući „teologiju tijela“ Ivana Pavla II., i pažljivo iščitavajući kome smeta brak kako ga je Bog zamislio, dolazimo do zaključka da je Sotona jedini stvarno zainteresiran uništiti brak. Razlog? Brak je kolijevka novoga života, a život je Božji dar. Sotona želi razoriti sve Božje, osobito život, jer mu nije u interesu da se nastavlja rod koji će slaviti svoga Stvoritelja. Zbog toga se i dogodilo „zavođenje“ prvih ljudi na grijeh, prva prijevara. Uvjerio ih je da će biti kao Bog ako budu jeli zabranjeno voće. Svaki put kada čovjek padne na tu prijevaru, da će biti kao Bog, događa se lom. No, taj isti čovjek – muškarac i žena – ne bi smjeli zaboraviti da oni već jesu kao Bog, jer su slika Božja. Da bi se ostvarili, nije im potrebna Zmijina ponuda. Oni u svojoj naravi već žive Božju viziju.
Bog je stvorio i definirao brak!
Bog jedini ima ekskluzivno pravo na definiciju braka, jer je on „začetnik ženidbe“, kako ga naziva Drugi vatikanski sabor (GS, 48). Kako je zamislio ostvarenje čovjeka pokazao je vrlo konkretno stvarajući ga na svoju sliku, „muško i žensko stvori ih“ (Post 1,27). Razlog tome: „Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on“ (Post 2,18). U tom drugom izvješću o stvaranju, nakon što saznajemo kako je Bog stvorio prirodu obogativši je živim stvorovima, događa se i stvaranje žene, iz čovjekova rebra, što je u hebrejskom kontekstu znak tijesne veze. Ni s jednim drugim živim bićem muškarac nije tako blizak kao sa ženom, upravo po tom rebru. Prof. Adalbert Rebić to jednostavno tumači ovako: „Žena pripada zajedno s muškarcem jednoj te istoj vrsti: njih dvoje stvaraju zapravo jedno tijelo.“ Izrazom „gle, evo kosti od mojih kostiju“ i „mesa od mesa mojega“ prvi čovjek naglašava vezu prisniju od bilo koje druge. Ta je veza jača i od one roditeljske, što je izraženo u nastavku teksta: „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo“ (Post 2,24). Na ovo se odmah nadovezuje i prva zapovijed: „Plodite se i množite!“ (Post 1,28). To znači da je čovjek – muškarac i žena – zamišljen kao prenositelj života upravo po tom tjelesnom sjedinjenju. Autor takvog koncepta čovjeka je Bog Stvoritelj.
Nema alternative
Niti jedan drugi oblik ljudskoga zajedništva, koji po prirodi stvari ne sadrži ove elemente, ne može biti identičan ovako tijesnoj vezi dva spola. Dakle, ne može se niti zvati brakom, ženidbenim vezom. Koliko god homoseksualne udruge i lobiji pokušavali izboriti pravo na riječ „brak“, u čovjekovu narav upisan je drugačiji kod. I „autor“ braka na početku svijeta postavio je jasna pravila! Ovo Božje pravilo ne dokida mogućnost udruživanja homoseksualno orijentiranim osobama u partnerstva različitih imena, ali sadržaj braka zaštićen je Božjim autorstvom. Brak, kako vidimo, nije ljudski projekt, već Božji. Katekizam Katoličke Crkve priznaje da kroz povijest postoje promjene koje pokušavaju utjecati i na brak. Međutim, stav je jasan: „Ženidba nije ustanova isključivo ljudska, unatoč brojnim promjenama kojima je mogla biti podvrgnuta kroz vjekove, u raznim kulturama, društvenom ustrojstvu i duhovnim stavovima.“ Zato i podsjeća da ne smijemo zaboraviti ono što je u braku opće i trajno: „Premda dostojanstvo te ustanove ne izlazi posvuda jednako na vidjelo, ipak u svim se kulturama javlja stanovit smisao o uzvišenosti bračnog sjedinjenja, jer je 'spas kako osobe tako i ljudskog i kršćanskog društva tijesno povezan sa sretnim stanjem u bračnoj i obiteljskoj zajednici'“ (KKC, br. 1603). Biskup Ratko Perić matematički je primjetio da „Bog nije stvorio samo jedno biće muško i jedno biće žensko, nego on čovječanstvo stalno uzdržava na bračnom načelu: jedan muškarac – jedna žena. Zato je na svijetu po Božjem planu i računu otprilike toliko muških koliko ženskih. Čovječanstvo se tako množi da ne ovisi čak ni o muškarcu ni o ženi. Kad bi to ovisilo o njima, onda bi ravnoteža bila posve poremećena.“
Kako znamo da je to ženidbeni vez?
Mnogi protivnici Božjega koncepta braka reći će da se u Knjizi Postanka ne nalazi pojam ženidbe. Strogo gledano, to je točno da te riječi nema. Ali ima sadržaja! Osim toga, čitajući Isusovo tumačenje nerazrješivosti ženidbe (Mk 10,6-9), vidimo na što se misli u Knjizi Postanka: „Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!“ Koliko je ženidbeni savez svet u Bibliji, potvrđuje i kasnije korištenje te slike kada, primjerice, Pavao govori o odnosu Krista i Crkve, On Zaručnik, a Crkva Zaručnica (usp. Ef 5,21-33). Pojmovi zaručnik i zaručnica pripadaju ženidbenom rječniku. Najuzvišenija slika ženidbe nalazi se na kraju Biblije, u posljednjim recima Knjige Otkrivenja. Scot Hann je to nazvao „konačnom povijesnom konzumacijom braka između Krista i njegove zaručnice Crkve (Otk 19,9; 21,9; 22,17).“ Tada će se dogoditi susret novoga grada, nebeskog Jeruzalema. Više neće biti „prvog neba i prve zemlje“, „ni mora“. A taj novi grad bit će kao zaručnica okićena za muža. Ona će biti „šator Božji“ sred kojega će prebivati Bog. Prožimanje Zaručnice i Zaručnika, ženidbeni vez na najsavršeniji način.
Stanje na putu prema idealnom!
Zbog ljudske naravi koja je ranjena grijehom, sjedinjenje muškarca i žene izloženo je mnogim izazovima. Katekizam nas podsjeća da „nered“ (nevjera, ljubomora, sukobi, sve što može voditi do mržnje i raskida) ne proizlazi iz naravi muškarca i žene, već iz grijeha (usp. KKC, br. 1606). Bez obzira na izopačenost, „red stvaranja ostaje“, a to je upućenost muškarca na ženu i obratno. „Da bi liječili rane grijeha, muškarac i žena trebaju pomoć milosti koju im Bog, u svom beskrajnom milosrđu, nikad nije uskratio“ (KKC, br. 1608). Milost sakramenta ženidbe sam je Isus Krist, svjedok ljubavi koja ih je spojila. Ženidba je jedini sakrament kojega supružnici podjeljuju jedno drugome: „U latinskoj Crkvi obično se drži da sami mladenci, kao služitelji Kristove milosti, uzajamno podjeljuju sakrament ženidbe izražavajući pred Crkvom svoj pristanak“ (KKC, br. 1623). Bog je njihovom obećanju pečat, „pečat njihova saveza, uvijek nuđeno vrelo njihove ljubavi, snaga u kojoj će se njihova vjernost obnavljati“ (KKC, br. 1624). Uloga svećenika je da bude svjedok pristanku supružnika i djelitelj blagoslova u ime Crkve.
Nije to romantika!
Govor Crkve o braku i ženidbi bogat je slikama koje se nadahnjuju na odnosu Boga i Izabranog naroda, jer i njihov je odnos zaručnički. Mogli bismo pomisliti da je to kakav romantičarski govor. No, Crkva ne zaboravlja niti na probleme i okolnosti kojima su mnogi pogođeni, te ne mogu ostvariti ideal bračne ljubavi. O svemu tome sažeto piše Katekizam Katoličke Crkve, ali i brojni dokumenti crkvenog učiteljstva. Nakana ovoga teksta bila je izdvojiti samo jedan segment u kojem se nalazi odgovor na pitanje zašto brak – udaja/ženidba? To je stvar ljudske naravi, a narav – priroda ljudskoga bića Božje je djelo. Pismo nam to izričito potvrđuje. Sažetak nauka Crkve o braku nalazi se u Molitvi nad mladencima koja se moli u obredu sakramenta Ženidbe:
„Ti si, Bože, uzvišenim otajstvom ženidbenu svezu posvetio, sakrament Krista i Crkve u bračnom savezu predoznačio. Ti ženu s mužem združuješ, zajedništvo njihovo od iskona stvoreno blagoslovom daruješ: blagoslovom što ga jedinog ne izbrisa ni kazna grijeha ni voda potopa. Svrni pogled blag na službenicu svoju što se s mužem supružnički vezala te ište da je blagoslovom zaštitiš: bila u njoj milost ljubavi i mira, uvijek išla tragom svetih žena što im Pisma slavu kazuju. Nek se srce muža u nju uzdaje, nek je drži sebi ravnom družicom, subaštinicom milosti života; dužnu nek joj čast iskazuje i ljubi je sveudilj onom ljubavlju kojom Crkvu svoju Krist obasiplje...“
Tekstovi koji se pamte
Iako je Pavlov Hvalospjev ljubavi (1 Kor 13) najcitiraniji biblijski tekst na temu ljubavi, nije jedini. Remek djelo ljubavnog biblijskog govora svakako je Pjesma nad pjesmama. Nije upitno da se radi o književnom djelu koje govori o ljubavi, no egzegete su često raspravljali o čijoj ljubavi je riječ. Tekst je nastao najvjerojatnije u IV. stoljeću prije Krista, i velik je broj onih koji zastupaju tezu da opisuje ljubav Boga Jahve prema Izabranom narodu. U svjetlu Novoga zavjeta to je ljubav Krista i Crkve. No, posljednja stoljeća sve više ukazuju i na ključ čitanja ove Pjesme kao čisto zaručničke ljubavi. Zato je i zaručnici mogu koristiti kao svoju povlaštenu literaturu. Malo tko će odoljeti ovim riječima: „Stavi me kao znak na srce, kao pečat na ruku svoju, jer ljubav je jaka kao smrt, a ljubomora tvrda kao grob. Žar je njezin žar vatre i plamena Jahvina. Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav niti je rijeke potopiti“ (Pj 8,6-7). Na kraju, evo jedne od najljepših supružničkih molitava u Svetom pismu. Nalazimo je u Tobijinoj knjizi (Tob 8,5-7). Izgovara je Tobija u večeri nakon vjenčanja sa Sarom:
„Blagoslovljen da si, Bože naših otaca, blagoslovljeno sveto i slavno ime tvoje u sve vijeke! Blagoslivljala te nebesa i sva tvoja stvorenja u sve vijeke! Ti si stvorio Adama i dao mu pomoćnicu Evu: od njih je proizašao ljudski rod. Ti si rekao: 'Nije dobro da čovjek bude sam; načinimo mu pomoćnicu sličnu njemu.' Gospode, ne uzimam zbog pohote ovu svoju sestru nego po istini. Smiluj mi se i učini da s njom doživim starost."
Od crkvenih pisaca, pak, iz pera crkvenog pisca Tertulijana čitamo tekst o predokusu svadbene gozbe Jaganjčeve u bračnoj ljubavi:
„Kako bih mogao izraziti sreću toga braka što ga Crkva sjedinjuje, euharistijska žrtva uređuje, blagoslov pečati, anđeli naviještaju, a nebeski Otac prihvaća? Kakav li su par dvoje vjernika sjedinjeni istom nadom, istom čežnjom, istim obdržavanjem, istim služenjem! Oboje su djeca istoga Oca, služitelji istoga Gospodara; nema tu nikakve podjele ni u duhu ni u tijelu. Dapače, zaista su dvoje u samo jednom tijelu i gdje je tijelo jedno, jedan je i duh.“
